Uładzimier Niaklajeŭ
Znaki prypynku
* * *
Mužyk, jaki pry vakzale na bajanie hraje, jašče i zabaŭku prydumaŭ: u jaho pa dva jabłyki i pa dźvie hrušy. Jabłyk sapraŭdny i štučny, hrušy taksama — i jon prapanuje ŭhadać, jakija sapraŭdnyja. Kolki ja stajaŭ — nichto nie ŭhadaŭ, usie chapali štučnyja. Jany bolš na sapraŭdnyja padobnyja, čym sami sapraŭdnyja.
Tak z mnohim u žyćci — nie adno z sadavinoj dy harodninaj.
* * *
Kachańnie — pačućcio, jakoje nia maje štučnych analahaŭ. Jaho nielha zrabić, stvaryć — jano samastvarajecca. Jak jabłyk na drevie, jak hruša…
U hetym jano najbližej da tvorčaści. Ale nia tvorčaść, jakaja skarystoŭvaje ŭsio i ŭsich, štučnaje i naturalnaje — i kachańnie.
* * *
Nadta šmat, kab admaŭlać. Nadta mała, kab pavieryć.
* * *
Pamior Astafjeŭ. Piśmieńnik, ad jakoha pačuŭ ja słovy pra hrech piśmieńnictva.
* * *
Pazvaniŭ Bykavu pra Astafjeva pahavaryć, jon zakašlaŭsia ŭ trubku astmaj: «U mianie termin da studzienia…»
Ja jamu: «Vy pra što?.. Vy što, Vasil Uładzimieravič?..»
Akazałasia, jon pra toje, što ŭ Hiermanii žyć jamu da studzienia, a dalej — nieviadoma… Kali čechi nie parupiacca.
* * *
Pierazvaniŭ, kab daznacca, jak čechi pra Bykava rupiacca, Łukašuku na «Svabodu». Toj skazaŭ, što ŭsio narmalna: Havał za Bykava prosić…
I kaho heta Haŭłu, prezydentu, prasić?.. Heta kolki ž na takoje treba demakratyi?
My nie dačakajemsia…
Dy hetaha mała: Łukašuk jašče spytaŭ, ci nia moh by ja abo Jakub Łapatka dla českaj palicyi z palicyi finskaj daviedku ŭziać?.. Nu, što Bykaŭ, pakul tut žyŭ, u mahazynie sardelki nia kraŭ.
Vo heta ŭžo bolš-mienš pa-našamu.
Łapatka schadziŭ — daviedku dali. Pryčym spakojna. Nia kraŭ, akazałasia.