Palina Kačatkova. Vodar śviata
Kaladnaje apaviadańnie.
17 śniežnia ŭ biełastockim hipiermarkiecie žančyna źniała z palicy maleńkaje šklanoje načyńnie z nadpisam «Vodar śviata».
Pakruciła ŭ rukach, pasprabavała paniuchać, ale abiacany vodar byŭ nadziejna schavany pad škłom.
Pakul nie nabudzieš reč, nie raskryješ maleńkuju kołbačku, vodaru śviata nie adčuješ.
Jak ujaŭlajecca śviata? Voś tak, adrazu — nie dumajučy. Jak na kaladnaj paštoŭcy (niezdarma ž ich malujuć) — damok pad zaśniežnymi drevami, u dvary žyvaja ŭpryhožanaja jalinka — z šarykami. Na jalincy mihciać ahieńčyki. Na stale vysokija čyrvonyja śviečki… Ščyryja razmovy, kali možna havaryć pra ŭsio i ciabie razumiejuć. Radaść. Nadzieja. Viera ŭ budučyniu. Što jašče? Vodar śviata — pach jełki, mandarynaŭ, smačnaj ježy.
Niaŭžo heta ŭsio tut — za tonkim škłom? Raskryješ, ci razbješ, i vodar śviata raźlijecca naŭkoła, apanuje?
Darečy, śviečki… Pobač z vodaram śviata na palicy — šklanyja padśviečniki — važkija i prazrystyja. Jana ŭziała adzin ź ich. Dla śviata.
Śniežańskija sutońnie i zmrok — heta niešta…. Jak pravalvaješsia ŭ ich. Siabroŭka kaža:
— Tam jość niejkaje abiacańnie, u hetym sutońni i moraku. Heta hołas z kazki ci cudu. A kazka i cud nie byvajuć dobryja. Navat pra Kałabka. Heta zmrok napoŭnieny niečym, dakładna — čarami. U zmroku abiacańnie — časam padmanlivaje vielmi i niebiaśpiečnaje. Čary, mahija, niaŭłoŭnaje, ale vielmi adčuvalnaje.
I voś — čary. Sapraŭdnyja, prafiesijnyja.
— Doma ŭ ciabie pustata, — havaryła varažbitka ŭ Miensku, u šerym domie kali kinateatra «Źmiena».
Pusteča. Pustka.
Vakoł ludzi, ad jakich ničoha dobraha nie pačuješ. Staiš pobač — i ŭsia enierhija jak pyłasosam vysmoktvajecca. Darešty.
Jaje ŭhavaryła schadzić da varažbitki siabroŭka, bo mieła prablemy z mužam. Spačatku treba było znajści adresu, a paśla atrymałasia, što treba i schadzić.
Znajści adresu było praściej, pa paniadziełkach jana chadziła ŭ saŭnu i basiejn z kabietami, jakija byli źviazanyja pamiž saboj tolki hetaj łaźniaj — u asnoŭnym pradprymalnicy.
Ale była siarod ich i žonka deputata, u minułym pradavačka ŭ kniharni. Ciapier jana nie pracavała, ale ŭvieś čas šukała suviazi ź inšaśvietam, jaki musiŭ dapamahać u vyrašeńni štodzionnych prablemaŭ, a taksama spryjać azdaraŭleńniu.
Voś u žonki deputata i atrymała kantakty varažbitak, dźvie ź ich žyli až u Paŭnočnym pasiołku, i tolki adna bližej da centru, kali kinateatra «Źmiena». Spačatku jana dumała, što misija jaje skončycca tolki adrasam varažbitki, ale siabroŭka skazała, što treba iści razam.
Heta, jak hulnia, u jakuju tabie prapanavali zhulać. Ty možaš adrazu admovicca. I ničoha nie budzie. Usio spakojna. Ty možaš navat nazirać, jak hulajuć inšyja. Ale kali pačaŭ hulać, to ci zmožaš vyjści z hulni, ci budzieš hulać da źniamohi, — nichto nie viedaje, navat ty sam nie viedaješ, čym skončycca hulnia.
Admaŭlałasia spačatku, kazała, što Advient (ad łacinskaha słova «pryjście»), što Post pierakaladny — čas utajmoŭvańnia žadańniaŭ i spakusaŭ. Iści ŭ taki čas da varažbitki nie varta, niadobra, bo hety čas dla rozdumu i spaścižeńnia.
Ale pajšła — za kampaniju.
Dom ŭ styli stalinskaha ampiru, «stalinka», jak pišuć u abjavach pa prodažy nieruchomaści, Kvatera na pieršym paviersie. Nacisnuli na zvanok. Z kvatery, jak ci to ŭ filmie, ci to ŭ kazcy daniesłasia:
— Adčyniena.
Za dźviarym adrazu pakoj, ščodra azdobleny pravasłaŭnymi ikonami. U pakoi — nikoha.
— Prachodźcie, - pačuŭsia hołas zboku.
Varažbitka siadzieła na kuchni. Mažnaja, z chimičnaj zaviŭkaj i zasalenymi kartami — kłasika žanru.
I voś pačałsia varažba:
— Doma ŭ ciabie pustata, u dušy pustata.
Zrazumieła. Tut nie treba i varažyć.
Voś jašče:
— Daroha…
Heta taksama nie navina, viadoma — treba jechać u Biełastok.
I niedavier da varažbitki adbivajecca na tvary.
I tut navina:
— Ty pajedzieš u horad, u jakim naradziłasia. Nadoŭha. Nazaŭždy.
— Što? Što ja tam budu rabić.
— Žyć.
— Čamu?
— Zorki tak skłalisia.
Jakija zorki? Varažyli pa kartach.
Vyjšła ŭ kalidor. Pryjšła čarha siabroŭki.
— Źmiani staŭlenie da muža i ŭsio źmienicca, a ŭsie prablemy ŭ vas pačalisia z adnoj pjanki, - danosiłasia z kuchni.
— Ź jakoj pjanki?!!
— Z pjanki, jakaja była ŭ vas doma.
Čakała siabroŭku. U vitalni ŭžo byli inšyja žančyny, jakija žadali viedać svaju budučyniu. I byŭ navat adzin vielmi sumny mužčyna z vyhladam zahnanaha alenia.
— Darma schadzili, — skazała siabroŭka, kali paśla palili ŭ chałodnym parku. — Ničoha jana nie raspaviała.
I voś Biełastok, hipiermarkiet, na dałoni «vodar śviata». Šklany padśviečnik. Kupić čyrvonyja śviečki — i ŭ darohu z z vodaram śviata ŭ kišeni.
— Mianie tam čakajuć. Ja pryviazu vodar śviata.
Čerhi na polska-biełaruskaj miažy. Mytniki trasuć torby, uzvažvajuć pradukty. Ludzi niervujucca. Chałodna, zołka. Mokry śnieh. Adliha.
Miensk. Čyhunačny vakzał sa śviatočnaj jełkaj, šary na joj hrukajucca adzin ab adzin ad vietru. Tolki što źjechaŭ ciahnik, da horadu, dzie jana naradziłasia. Nastupny ŭ čatyry ranicy.
I taksisty:
— Kudy jedziem, kudy jedziem?
— Vy tudy nie vozicie, kudy ja jedu.
— A vy skažycie, moža vozim.
Skazała.
— 100 dalaraŭ i pajechali.
Pajechali. Taksist navat prapanavaŭ pled — voś jana — utulnaść. Voś daroha da śviata, ciapła i supakoju. A vodar śviata ŭ kišeni.
Śnieh. Sasna pry darozie. Šłahbaŭm. Nazva stancyi «Chorbarava» — jość u heta naźvie niejkaje tryvožnaje abiacańnie. Ale nazva tolki na imhnieńnie źjaŭlajecca ŭ śviatle far. I źnikaje
Taksi prajazdžaje čyhunačnyja rejki, šłahbaum. Da horada, dzie jana naradziłasia, zastajecca zusim niedaloka.
Nazad nie paviernieš. Nazad taksi pajedzie bieź jaje, a ciopły pled zastaniecca na pustym miescy pasažyra. Jana vieryć, što napieradzie śviata, što praz hod možna pasadzić žyvuju jełku ŭ dvary, što kot budzie śpiavać piesieńki, viecier chistać drevy kala domu, a ŭ domie (jaki jana adramantuje — abaviazkova — a jak inačaj) budzie utulna i spakojna. I źnikinie pusteča ŭ dušy i navokał.
18 śniežnia 2014 hoda
X