Natalla Arsieńnieva. Čarnobyl
Natalla Arsieńnieva, zdymak Janki Surviły
u piatyja ŭhodki
Vieśni ranak. Užo na parozie
ja spyniaju źnianacku chadu:
nadta choraša znoŭku biarozy
karahody na ŭzhorkach viaduć!
Ich imklivyja ruki na sini
dalačyń tkuć prazrysty vuzor.
Kurapaty, Čarnobyl, Katyni
im nie zaściać ni viosnaŭ, ni zor.
Mnie ž… mnie mroicca inšaje rańnie:
Chłopčyk z pužkaju… statak… rasa…
Ŭpieršyniu ŭ pole vyhnaŭ jon siońnia,
krasavik… Luba ŭ soncy hajsać!
Sonca ž — skroź! Uvačču, u łazovym
žoŭtym pucham prybranym halli,
nat u ščasnaści toj biez nazovu,
ad jakoje až serca balić!
I niaŭpryciam nikomu z chudoby
čałaviečaj, što stojeny ścień,
čorny ścień, najčarniejšy — Čarnobyl —
užo kryje, pakryŭ ichny dzień.
Što z chudoj pastuškovaje žmieńki
chutka vypadzie pužka, što jon,
jak i bieźličy mienšych maleńkich,
moŭčki prymuć pakutlivy skon,
što uznoŭ nad majoj Biełarusiaj
praraście, zabujaie biada,
što… dy lepiej vaźmu pamalusia,
da ludskoha i svoj bol dadam.
Boža, Boža! Adziny ŭ suśviecie,
chto ŭsio znaje, usio moža, — zrabi ž,
kab za nas nie pakutvali dzieci,
nie jany kab, a my nieśli Kryž!