Davajpaka: fihnia etat tvoj katedž!
Novaja humareska ad błohiera Alesia Pileckaha.
— Ało.
— Zdravstvujtie, Aleksandr Hrihoŕjevič. Čiem mohu vam pomoċ?
— Raskažy što-nibudź incieresnaje. Što-ta skučna. Ab čom v internecie pišut, što tam u nich? Tolka pra pakiemonaŭ nie nada, ja uže v kursie.
— Jeśli nie pokiemony, to, naviernoje, tolko Motolko.
— Eta tot s fatahrafijami?
— Da, Aleksandr Hrihoŕjevič. On.
— Nastyrnyj pareń. I što na etat raz?
— Zavieršiłaś ekśpiertiza jeho śnimkov. Ekśpiert napisał v zaklučienii, čto oni nie obładajut kačiestvami tvorčieskoj novizny.
— Što?
— Nie javlajutsia kačiestvienno novymi, Aleksandr Hrihoŕjevič.
— Ty narmalna možeš skazać?
— Mohu, Aleksandr Hrihoŕjevič.
— Tak havary! Tolka karoče.
— Jeśli koročie, to fotohrafii Motolki ekśpiert priznał fihnioj, kotoruju každyj možiet siebie vziať i polzovaťsia.
— Da ty što?
— Da, Aleksandr Hrihoŕjevič.
— Incieresnyj etat ekśpiert mužyk… Słušaj, a on tolka na fatahrafii dziełajet, ili možet i na druhije vieščy?
— V kakom smyśle?
— Nu v smyśle možna była by i na što-nibudź painciereśnieje ekśpiercizu sdziełać. U ciebia vot, naprymier, hdzie ličnyj katedž na dva etaža s hiektaram ziemli?
— Pod Zasłavlem, Aleksandr Hrihoŕjevič.
— Nu vot predstaŭlaješ, prychodzit etat ekśpiert v Zasłaul, smotryt i patom pišet, što fihnia etat tvoj katedž i možna ŭsiem brać i polzavacca. Krasata, a?
— Aleksa..
— Ili vot mašyna u ciebia kakaja? Vrodzie parše novyj, da?
— Porše, Aleksandr Hrihoŕjevič.
— Nu vot. Bierom my apiać naševa ekśpierta i ŭsio. Fihnia tvoj parše, biery i polzujsia kto chočet.
— No…
— Čevo, strašna? Da nie bojsia ty, nie bojsia. Cha-cha-cha!
— Nie bojuś, Aleksandr Hrihoŕjevič.
— Ładna, spasiba za novaści. Davaj.
— Do śvidanija, Aleksandr Hrihoŕjevič.
— Paka. Tolka ciełefončyk ekśpierta nie vybrasyvaj. Na vsiakij słučaj.