Mis śvietu na vazku Alaksandra Čyčykava raskazała, što nadumała rezka źmianić svajo žyćcio
U našaj pastajannaj rubrycy «Piać rečaŭ» tradycyjna raskazvajem pra toje, što robić žyćcio roznych biełarusak (ci biełarusaŭ) bolš dalikatnym, kamfortnym i ŭtrymlivaje ŭ sabie važnyja ŭspaminy.
U minułym hodzie imia Alaksandry Čyčykavaj stała viadomaje ŭsiamu śvietu: dziaŭčyna pieramahła ŭ konkursie Mis śvietu na vazku, prytym što ŭdzielničać u im vyrašyła spantanna.
Da hetaha Saša pracavała ŭ servisie pasłuh 124, hrała ŭ śpiektakli «Dom № 5» Svabodnaha teatra i vučyłasia na psichołaha. U Biełaruś paśla konkursu jana viartałasia miedyjnaj asobaj, z vusnaŭ jakoj prablemy ludziej ź invalidnaściu ŭžo hučali ŭ razy macniej.
Nahadajem, vazok u žyćci Alaksandry ź‘iaviŭsia ŭ 17 hod: jana ŭpała z treciaha paviercha, začapiŭšysia za kraj bietonnaj plity, i złamała chrybietnik.
Alaksandra Čyčykava.
— Paśla konkursu majo žyćcio źmianiłasia kardynalna. Spačatku ja hetaha nie razumieła, ale ciapier asensoŭvaju. Za luboj majoj zajavaj, za padziejaj u žyćci ŭvažliva pačali sačyć — da hetaha treba było pryzvyčaicca. Vielmi kłasna, kali tvoj hołas, narešcie, nabyvaje dadatkovuju vahu, ty možaš na niešta ŭ hramadstvie ŭpłyvać.
Ja viarnułasia z konkursu vielmi natchnionaja. Dumała, što budu rabić i toje, i heta… Plonna pracavać u hramadskaj śfiery. Ale sutyknułasia ź ciažkaściami. Adna ź ich — niedachop času. Kali ty ceły dzień pravodziš na pracy ŭ ofisie, byvaje, što paśla jaje bolš ničoha i nie chočacca. Pra ŭdzieł u niejkich praciahłych prajektach ja ŭvohule maŭču (ja navat nie zmahła stać paŭnavartasnaj studentkaj u studyi pry Svabodnym teatry). Praz heta hramadskaje žyćcio pryjšłosia pastavić na paŭzu. Ale chutka ja zvolniusia z pracy i rasstaŭlu pryjarytety ŭ advarotny bok.
Kaniečnie, svajaki mianie adhavorvajuć. Kažuć: «Moža, nie zvalniajsia? Jak ty budzieš žyć?». Ale ja chaču zaniacca tym, što realna budzie prynosić zadavalnieńnie, bačyć vyniki toj pracy, da jakoj mianie ciahnie. Bamžavać, dumaju, mnie nie pryjdziecca.
Łancužok — simvał siabroŭstva
Heta toje, što zaŭsiody na mnie, navat kali ja myjusia. Upryhožvańnie — padarunak vałanciora, jaki pracavaŭ u łahiery dla ludziej ź invalidnaściu kala ŭkrainskaha Roŭna, u jaki ja pryjechała ŭ 2013 hodzie. My vielmi ź im pasiabravali, praciahvajem kantaktavać i siońnia.
A hety łancužok byŭ padarunkam na moj dzień naradžeńnia. Dla mianie jon staŭ simvałam taho, što čałaviek moža być darahi kamuści inšamu. Asensavańnie hetaha nadaje mnie siły.
Konkursnaja karona
Tut šmat kazać nie treba. Konkurs «Mis śvietu na vazku» i karona adtul — usio heta mocna źmianiła majo žyćcio. Biaru jaje kožny raz u ruki z trapiatańniem. Dla mianie heta vielmi važnaja reč.
Natatnik z samym asabistym
Raniej ja nikoli nie viała natatniki, maksimum — zapisvała niešta dla siabie na papierkach. A hady try tamu hety natatnik mnie padaryŭ brat. Bolš ja ź im nie raźvitvajusia.
Ja nie pišu na staronkach paśladoŭna, pa čarzie. Dazvoliła sabie adkryvać jaho dzie zachočacca i pisać u lubym miescy. Kali ŭ telefon zanosiacca niejkija dziełavyja płany, to tut źmiaščajucca maje dumki, pieražyvańni, asabistyja płany, vieršy, što spadabalisia.
Unutry jość jašče vielmi ciopłyja rečy: zasušanaja kvietačka, jakuju mnie padaryli, i fotazdymki maci. Kožny raz, jak hladžu na ich, stanovicca vielmi ciopła.
Knižka «Abudžeńnie pačynajecca ź mianie»
Heta kniha pra jevanhielista, jaki pajechaŭ u Afryku i sprabavaŭ adukoŭvać miascovyja plamiony. Jon čakaŭ, što miascovyja chutka paciahnucca za viedami, za relihijaj, čakaŭ cuda. Ale ničoha nie atrymlivałasia. Tady jon zadaŭsia pytańniem: čamu ludzi nie chočuć mianiacca, žyvuć pa staromu ŭkładu? I ŭ knižcy apisvajecca praces asensavańnia važnaści ŭnutranych źmienaŭ: pakul ty nie źmienišsia sam (nie vypracuješ u sabie dabryniu, žadańnie dapamahać ludziam), nichto vakoł taksama nie budzie mianiacca.
Knižku padaryła maci žonki majho brata paśla taho, jak ja atrymała traŭmu. Ja jaje pieračytvała niekalki razoŭ i paraiła b zrabić heta mnohim. Kab zrazumieć, što ŭsio ŭ vašych siłach.
Duchi
Heta Versace, ja zusim niadaŭna adkryła dla siabie hety pach. Raniej karystałasia bolš lohkimi, sałodkimi duchami. Hetyja kudy bolš składanyja i niezrazumiełyja. Ale kali ja ŭpieršyniu ŭziała fłakončyk ź imi ŭ ruki, zrabiła pieršy ŭdych — zrazumieła: heta toje, što treba.
Ja karystajusia imi, kali idu na važnyja sustrečy, dzie prysutničaje chvalavańnie. Ź imi adčuvaju siabie bolš akrylenaj, natchnionaj i navat upeŭnienaj. Dla štodzionnaści ž maju inšy pach.