Sieviaryn Kviatkoŭski. SVOJ POLUS («Bieła-rusi-fikacyja» (NN № 8) Praciah temy)
№ 9 (106) 11 traŭnia 1998 h.
SVOJ POLUS
«Bieła-rusi-fikacyja»
(NN № 8) Praciah temy.
Adzin moj maskoŭski pryjaciel svoj «starejšy školny ŭzrost» (kaniec 80-ch) pravioŭ u Biełarusi. Tut jon pa svajoj voli z Sašy pieratvaryŭsia ŭ Alesia. Užo praz hod «emihracyi» Aleś šakavaŭ svaich novych znajomcaŭ «niezvyčajnaj» biełaruskaj movaj — vyvučanaj pa tvorach Karatkieviča i padručnikach pieršaj pałovy stahodździa.
Moj maskoŭski pryjaciel byŭ siarod začynalnikaŭ novaje chvali anarchizmu ŭ Biełarusi. Z ułaścivaj prychilnikam hetaje płyni niepasrednaściu jon «bambiŭ» u siabie doma «maskaloŭ», i z tym ža impetam «ściabaŭ» u Biełarusi «nacyjanalistaŭ». Urešcie, Aleś viarnuŭsia na radzimu, i kali hadoŭ praź piać ja sustreŭsia ź im u Maskvie, jon užo amal nia moh kazać pa-biełarusku — zabyŭsia. Ale navat pa-rasiejsku my nia zdoleli parazumiecca. Dla siabie ja raźviazaŭ hardziejeŭ vuzieł dumkaj «maskal jość maskal». Siońnia ja miarkuju, što darma ŭkładaŭ u hetyja słovy pahardliva-kryŭdlivyja intanacyi...
U Borchiesa vielmi časta pytalisia čamu jon, čałaviek, jaki daskanała vałodaje niekalkimi movami, najpierš anhielskaj, praciahvaje pisać pa-hišpansku. Maŭlaŭ, anhielskaja adrazu b parušyła šmat pieraponaŭ, źviazanych z pracesam pierakładaŭ. Ale ž Borchies pisaŭ movaj, u jakoj jon spaznaŭ klučavyja «daskanałyja momanty rečaisnaści».
«Što značyć być kalumbijcam? — zapytałasia hałoŭnaja hierainia apaviadańnia Borchiesa «Ulryka». — Nia viedaju, — adkazaŭ surazmoŭca, — heta pytańnie viery.» Ci zadajucca padobnym pytańniem ludzi, jakija ŭ Biełarusi stvarajuć kulturu, jakuju my nazyvajem «biełaruskaj u rasiejskaj movie». Hetaksama, jak u sučasnaj Irlandyi — u anhielskaj, ci kolišniaj Čechii — u niamieckaj. Kino, teatar, litaratura, śpieŭ... U toj ci inšaj stupieni jakaści, pašyranaści... I zapatrabavanaści, mizerny ŭzrovień jakoj siońnia my aznačajem jak pakazčyk «nieŭradlivaści Biełarusi» dla «rasiejskich zierniaŭ»...
Kali adzin z hierojaŭ Marka Tvena — biehły nehar Džym słuchaŭ, jak Hiek Fin raspaviadaŭ pra Francyju, i daviedaŭsia, što francuskaja mova absalutna nie padobnaja da anhielskaj, Džym ščyra ździviŭsia, maŭlaŭ, čamu francuzy nia mohuć razmaŭlać, tak by mović, «na čałaviečaskim jazyku». Džym byŭ afraamerykancam. Prystaŭka «afra-» maje dapamožnaje značeńnie, jakoje tłumačyć usie niuansy abjektyŭnaha j śvietapohladnaha isnavańnia Džyma ŭ suśviecie, i ŭ miežach ZŠA u pryvatnaści. Ale najpierš Džym byŭ amerykancam. Pytańnie, jakoje jon zadaŭ Hieku, i da siońnia chvaluje siaredniestatystyčnaha amerykanca niezaležna ad poła, rasy i vieravyznańnia. Uzhadajcie dyjaloh z tarancinaŭskaha «Pulp Fiction» pra «Big Mack» i «Le bigmack» — nieraŭnuj «našaja» sprečka pra «pyvo» i «piva».
Zastajučysia typovymi amerykancami, muryny ZŠA stvaryli svoj aŭtentyčny kulturny śviet, viadoma, anhielskaj movaj. Čamu siońnia my admaŭlajem rasiejcam u mahčymaści stvarać svaju kulturu pa-biełarusku? My kažam ab momancie «viery» ci «vybary», kali kažam pra intehravanaść biełaruskich hramadzianaŭ u biełaruskuju kulturu, niezaležna ad etničnaha pachodžańnia. Ź inšaha boku, my kažam pra «niazdatnaść» rasiejcaŭ, robiačy akcent mienavita na pachodžańni...
...Inšy moj rasiejski pryjaciel pryjechaŭ u Biełaruś u «siarednim školnym uzroście». U adroźnieńnie ad Alesia-Sašy jon zastaŭsia ŭ krainie nazaŭždy.
Toj, chto nikoli nia byŭ na kancercie Źmiciera Bartosika, moža nabyć kasetu «Da pabačeńnia», jakaja ŭžo bolš za hod jak vyjšła ŭ śviet. «Vysockaŭskaja» maniera vykanańja, praha «cyhanskaha razhułu», ruski (?) nadryŭ, kidańnie «ŭ zapoj» ad niemahčymaści «źjechać u Paryž»: adčaj i adnačasova vieličny spakoj «u Čornaha mora»... Praha źjechać, kab sumavać ab viartańni. Bartosik maje vyklučnyja ŭmovy dla kštałtavańnia j realizacyi hetaha pačućcia. Jon śpiavaje ŭ movie, u jakoj jon adkryŭ svaje «daskanałyja momanty rečaisnaści». Heta nie zaminaje jamu žyvicca «ŭsmoktanaj z małakom maci» čaroŭnaściu «Vołskich prastoraŭ» i niabačanych nikoli «dzikich stepaŭ Zabajkalla». Hetak, jak stopracentnyja amerykancy z prystaŭkaj «afra-» z pakaleńnia ŭ pakaleńnie žyviacca nikoli nia bačanymi «prastorami Zakanhaleźzia».
U adroźnieńnie ad afraamerykancaŭ, Bartosik nie abmiažoŭvajecca hlebaj «małaka maci». Papularnaja ŭ 60-ch ideja «viartańnia na histaryčnuju radzimu, dziela adradžeńnia j raźvićcia čornaje cyvilizacyi» paciarpieła parazu siarod čornych dyjasparaŭ raźvitych krainaŭ. Hetaksama, jak siońnia tolki biaźlitasnyja vojny mohuć prymusić rasiejcaŭ źniacca z «nasiedžanych zarubiežžaŭ», i viarnucca na «histaryčnuju radzimu». U adroźnieńnie ad murynaŭ, rasiejcam nia treba adradžać svaju cyvilizacyju: jany ź jaje žyviacca. Ale, mahčyma, jak i ŭ murynaŭ, bolšaść značnaha ŭ rasiejskaj kultury za apošniaje stahodździe, było stvoranaje mienavita za miažoju Rasiei.
Słuchać muzyku (rasiejskuju, nehrycianskuju, ci jakuju inšuju) možna dzie zaŭhodna. Ale stvarać muzyku łaćviej tam, dzie adčuvaješ, što «stvaraješ svajo». Mienavita tamu ŭ našaj krainie BIEŁARUSKI bard Źmicier Bartosik stvaraje RASIEJSKUJU śpieŭnuju kulturu.
...Časam ja sprabuju ŭjavić svajho maskoŭskaha pryjaciela Alesia va ŭmovach, naprykład, Kitaju. Jahonaja bialavaja źniešnaść u maim ujaŭleńni absalutova harmanična ŭpisvajecca ŭ šerahi žoŭtasku-rych studentaŭ na placy Ciańańmyń. Hetaksama, jak nie vyklikaje ździŭleńnie čornaskury padletak — nie raŭnuj karatkievicki muryn Janka — ź bieł-čyrvona-biełym značkam pad čas vystupaŭ apošnich Mienskich viosnaŭ. U pieršym vypadku viadziecca pra tvorčaść, stymulavanuju «źniešnim faktaram», u druhim — pra poviaź ź ziamloju.
«Zachad jość Zachad, Uschod jość Uschod, i im nikoli nie syjścisia razam», — pramoviŭ u svoj čas Kiplinh. Asabista mnie bolš padabajecca rehiej, čym ramans. Tym nia mienš, ja škaduju, što Kiplinh nia moža pasłuchać śpievy Źmiciera Bartosika. Mahčyma, klasyk zrazumieŭ by, što navat bolš mocnyja polusy zdatnyja syjścisia ŭ adnym — usio zaležyć ad tvorcy.
Sieviaryn Kviatkoŭski