DZIE KRYŽUJUCCA ŠLACHI (Sioleta — 80 hadoŭ adkryćcia Budsłaŭskaj Biełaruskaj Himnazii)
№ 9 (106) 11 traŭnia 1998 h.
DZIE KRYŽUJUCCA ŠLACHI
Sioleta — 80 hadoŭ adkryćcia Budsłaŭskaj Biełaruskaj Himnazii
«Lepš adzin raz zapalić maleńkuju śviečku, čym usio žyćcio praklinać ciemru»
Kanfucy
Z uspaminaŭ
Vincent Žuk-Hryškievič: «U 1912 hodzie ŭžo niekalki śviatlejšych sialanaŭ z Budsłava vypisvali «Našu Nivu». Niekatoryja pasyłali naviet karespandencyi. Inšym vypisała «Našu Nivu» radnia, što była ŭ Vilni abo ŭ inšych haradoch. Haradzkija, asabliva ž u Vilni, Pieciarburzie j Ryzie, byli źviazanyja sa śviadomymi nacyjanalna asiarodkami j čytali «Našu Nivu»...»
Pra pašyreńnie «Našaj Nivy» staralisia Edvard Budźka j siamja Miadziołkaŭ. Jak u kožnym maleńkim miastečku, dzie kožny zvyčajna viedaje adzin adnaho, Paŭlina Miadziołka, napeŭna, była znajomaja z baćkami Vincenta — Antosiem i Marysiaj. Ale anijakich dakumentalnych źviestak pra heta niama, uskosnym paćvierdžańniem mohuć źjaŭlacca jaje słovy: «Niejak viasnoj 1907 hodu ciotka Anela vypraviłasia ŭ Budsłaŭ adviedać radniu. Tudy ž pryjechaŭ z Ryhi na adpačynak naš były susied i baćkaŭ tavaryš Budźka» — A.Ch.
Vincent Žuk-Hryškievič: «Ja ŭžo ŭ 1912 hodzie navučyŭsia čytać pa-biełarusku na biełaruskim kalandary i numarach «Našaj Nivy», jakija trapili ŭ... ruki dziakujučy Edvardu Budźku. Edvard Budźka — viadomy biełaruski dziejač, naležaŭ da pijaneraŭ biełaruskaha ruchu. Byŭ ravieśnikam Janki Kupały j Jakuba Kołasa, ź jakimi supracoŭničaŭ u «Našaj Nivie», ale byŭ starejšym našaniŭcam i naležyŭ da starejšych biełaruskich dziejačoŭ. Mienavita Edvard Budźka vystupiŭ u 1917 hodzie adnym z arhanizataraŭ Budsłaŭskaj Biełaruskaj Himnazii (1917-1919) — pieršaj na Biełarusi! Pieršaja biełaruskaja himnazija — paŭstała starańniem budsłaŭskaj intelihiencyi j sialanstva... Užo ŭ kastryčniku 1917-ha hodu byŭ sklikany vałasny schod, na jakim pastanoŭlena było adčynić biełaruskuju himnaziju ŭ Budsłavie... Pastanova heta była ŭžyćciaŭlenaja. Praz dva miesiacy himnazija pačała zaniatki ŭ čatyroch klasach narmalnych i dvoch padrychtavaŭčych, spačatku ź likam bolš za 300 vučniaŭ... Hałoŭnym arhanizataram himnazii byŭ vyšejuspomnieny Edvard Budźka — viedamy kaaperatar i hramadzki dziejač, jaki žyŭ tady ź siamjoj svaich baćkoŭ u Budsłavie. Dyrektaram himnazii byŭ archieolah i historyk Vasilevič ź niedalokaj vioski Puzyry, jakoha hoład prymusiŭ viarnucca z Maskvy ŭ svaju viosku. Vučycielami byli — jahony syn matematyk i dačka humanistka, a aprača ich Pola Budźka, Ł.Ihnatava, Mikoła Šyła i Łyščuk (abodva ź Miensku) dy Pankovič z Kryvič».
Raisa Žuk-Hryškievič: «...inžyner Dubiejkaŭski (tak-tak, znakamity Lavon Vitan-Dubiejkaŭski! — A.Ch.) — architekt — paźniejšy muž panički Juljany Menke, niekali narečanaj Ivana Łuckieviča, budavaŭ Budsłaŭskuju Biełaruskuju himnaziju».
Vincent Žuk-Hryškievič: «Jon pryjechaŭ u Budsłaŭ i adpracavaŭ plan dvuchpaviarchovaha draŭlanaha budynku dla himnazii... Polskija ŭłady skanfiskavali hatovy pieršy pavierch budynku Himnazii, pakryli jaho j źmiaścili ŭ im kancylaryju Budsłaŭskaj vołaści (hminy)... Dzieś u kancy sakavika (1918 hodu — A.Ch.) dajšła viestka ź Miensku ab abviaščeńni niezaležnasci Biełarusi j da Budsłava. Adnaho dnia, pamiataju, naš dyrektar Vasilevič uzvarušany j viasioły chadziŭ pa ŭsich klasach i dzialiŭsia z vučniami hetaj radasnaj navinaj: «Rada Biełaruskaj Narodnaj Respubliki abvieściła niezaležnaść Biełarusi, naš kraj budzie volnym i niezaležnym, jak kaliś daŭniej. Budzie mieć svoj urad, svajo vojska, svaich uradnikaŭ, svoj skarb i svaje škoły. Ciapier biełarusy buduć sami haspadarami na svajoj ziamli, i nia budzie nas užo tryvožyć i strašyć čužoje vojska j palicyja». Praz ceły tydzień himnazija była ŭva ŭzbudžanym śviatočnym nastroi. Paśla lekcyjaŭ adbyvalisia śpieŭki i repetycyi deklamacyjaŭ... Na lekcyjach rysunkaŭ rysavali Pahoniu j bieł-čyrvona-bieły ściah. Nastaŭnik rysavańnia śv. pam. Mikoła Šyła skazaŭ, što najlepšyja rysunki buduć paviešany ŭ zali ŭ dzień śviatkavańnia. Heta dadavała impetu j starańnia ŭ pracy. Ściažki vychodzili niabłaha, ale z Pahoniaj było horš. Moj susied Kisły tak praniaŭsia nacyjanalnymi kolerami, što jahony koń u Pahoni vyjšaŭ bieł-čyrvona-biełym... Narešcie pryjšoŭ doŭhačakany dzień śviatkavańnia. Ludziej sabrałasia stolki mnoha, što jany zapoŭnili zalu, sumiežnyja klasy j navat siency... Uračystaść adčyniŭ dyrektar pałkaj, choć i doŭhaj pramovaj... Dalej pramaŭlali pradstaŭniki ad Himnazijalnaha Kamitetu baćkoŭ i ad vołaści, a taksama śv. pam. inžyner architekt Dubiejkaŭski ź Vilni, jaki kiravaŭ budavańniem domu dla himnazii. Jakiś dziadźka z Kamarova ci Alešak pačaŭ pramaŭlać, ale nia moh skončyć, uzvarušańnie dušyła jamu słovy ŭ horle. Jon patrapiŭ tolki skazać: «Chaj žyvie Niezaležnaja Biełaruś!»
Vincent Žuk-Hryškievič: «Himnazija praisnavała pad niamieckaj akupacyjaj u 1918 hodzie i pad balšavickaj častku 1919 h. Vosieńniu 1919 h. Budsłaŭ akupavali palaki j začynili himnaziju. Jany ž zdušyli ŭsie prajavy kulturnaha j hramadzkaha žyćcia, jakoje ŭ Budsłavie nikoli paśla nie viarnułasia da takoha vysokaha ŭzroŭniu».
Šlachi
Vincent Žuk-Hryškievič
Paśla zakryćcia Budsłaŭskaj Biełaruskaj Himnazii Vincent Žuk-Hryškievič pierajechaŭ u Vilniu, dzie praz dva hady skončyŭ Vilenskuju Biełaruskuju Himnaziju. Vučyŭsia ŭ joj razam z Natallaj Arsieńnievaj. Jany zastalisia siabrami na ŭsio žyćcio. Listavalisia, sustrakalisia.
Ź lista Vincenta Žuk-Hryškieviča da Natalli Arsieńnievaj: «Darahaja Natałka! Siabroŭka maja z tych školnych dzion, z toj maładości, z toj školnaj navuki Vilenskaj Biełaruskaj Himnazii, z tych Bazyljanskich Muroŭ ź Biełaruskim Muzejem Ivana Łuckieviča, siańnia raskinutym i addanym čužyncam...»
Natalla Arsieńnieva — Vincentu Žuk-Hryškieviču (1973 h.):
«Daražeńki Vincuk,
Moj siabra ź dzion, kali viasiołkaj Prad nami kłalisia šlachi, Kali žyćcio było na zołku, Kali jašče j nia śniŭsia schił...
— I voś jon tut, iz nami siańnia, Skroź pavalniej žyćcia razhon, Dni nie ŭ krasie. U adćvitańni...
A chočacca jašče zmahacca Za ŭčora, zaŭtra, usich i ŭsio! Dyk budziem žyć! Mo ŭ dziesiać stołkaŭ Hady jšče skruciać nas, siabry. Daść Boh, šmatkolernaj viasiołkaj i rešta našych dzion zharyć!»
U 1922-26 hadoch Vincent vučyŭsia ŭ Prazie Českaj, u 1926 skončyŭ fakultet słavianskaj filalohii j historyi Ŭnversytetu Karła IV u Prazie. Treba zaŭvažyć, što ŭ hety ž samy čas u Prazie na hetym samym fakultecie vučyŭsia j Uładzimier Žyłka. Vincent Žuk-Hryškievič: «Žyłka pastupaje na filalahičny fakultet universytetu Karła i studyjuje słavianskuju litaraturu j historyju... Žyłka viedamy nia tolki jak paeta, ale i jak hramadzki dziejač. Jon uvažaŭ, što hramadzkaja praca jość pieršym i hałoŭnym abaviazkam kažnaha biełarusa, niezaležna ad jaho indyvidualnych zamiłavańniaŭ i prafesii. «Biełaruś treba padymać!» — kazaŭ jon, paŭtarajučy słovy Kastusia Kahanca. Tamu, pavodle jaho, svaim ulublonym napramkam dziejańnia možna zajmacca tolki ŭ volnym časie ad hramadzkaj pracy. Tak jon i rabiŭ. Pisaŭ svaje vieršy pieravažna načami. Nikoli nie admaŭlaŭsia ad hramadzkaj pracy. Nikoli nie prykryvaŭsia tym, što jon biełaruski paet i hetaha ź jaho chopić. Uva ŭsialakaj hramadzkaj spravie jon byŭ adnym ź pieršych. Jon braŭ biełaruskaje žyćcio ŭva ŭsim razrezie i ŭ kožnaj halinie, dzie treba było padtrymańnie, byŭ čynnym...»
Paśla zakančeńnia Ŭniversytetu Vincent pracavaŭ vučycielem u Vilni. Kolki dzion paśla akupacyi Čyrvonaj Armijaj Vilni Vincent byŭ aryštavany NKVD, pieraviezieny ŭ Biełastok, a potym u turmu ŭ Vialejku. Znachodziŭsia ŭ joj z krasavika da 27.12.1939. Hetym ža časam u Vialejcy ŭ redakcyi hazety «Vialejskaja praŭda» pracavali Natalla Arsieńnieva, Mikoła Šyła j Maksim Tank. Voś taki supadak — siužet dla apaviadańnia. Ci viedali Natalla j Mikoła pra heta tady? Chutčej za ŭsio — nie. 13.03.1940 była aryštavana j Natalla Arsieńnieva.
27.12.1939 Vincent byŭ pieraviezieny ŭ Miensk, a viasnoju 1940 h. — jaho paviaźli ŭ Połacak (Vincent Žuk-Hryškievič: «Ciahnik zatrymaŭsia na stancyi majho rodnaha Budsłava, ja bačyŭ zdalok, jak prachodzili znajomyja mnie budsłaŭskija žančyny j dziaŭčaty»).
Zatym Vincent pakutavaŭ u savieckich lahieroch. Paśla amnistyi vajavaŭ u Armii Andersa ŭ Ehipcie j Italii. U 1946 hodzie arhanizavaŭ pieršuju paśla vajny na emihracyi biełaruskuju arhanizacyju — Zhurtavańnie Biełarusaŭ u Vialikaj Brytanii... Źjaŭlajecca adnym z arhanizataraŭ i pieršym dyrektaram Biełaruskaj sekcyi radyjo Vyzvaleńnie ŭ Miunchienie (20.05.1954 vyjšła jaje pieršaja pieradača na Biełaruś). Vincent Žuk-Hryškievič: «Vyzvaleńnie! — heta naš klič i meta, heta nazoŭ, pad jakim my pramaŭlajem da Vas siońnia i pramaŭlać budziem kažny dzień...»
Potym Vincent pierajechaŭ u Taronta, u Ataŭskim universytecie abaraniŭ dysertacyju («Liryka Janki Kupały»), staŭ doktaram filazofii ŭ halinie litaratury.
U 1971-1982 Vincent vykonvaŭ abaviazki staršyni Rady BNR. Vincent Žuk-Hryškievič: «Palityka dźviuchmoŭja z padspudnym kanceptam rasiejskaje movy, jak druhoje «rodnaje movy» biełarusa —ničoha inšaha, jak fihavy listok vialikadziaržaŭnaha šavinizmu, za jakim chavajecca tendencyja pieraciahvańnia biełarusaŭ da rasiejskaha adnamoŭja... Paratunak... jość tolki adzin —bieskampramisnaja baraćba. My možam ličyć na dapamohu volnaha śvietu, kali sami budziem družna zmahacca. U zmahańni za vyzvaleńnie našaj Baćkaŭščyny z maskoŭskaha jarma my pavinny brać udzieł družna j vytryvała ŬSIE JAK ADZIN, USIE BIEŁARUSY BIAZ ROŹNICY VIERY, POHLADAŬ I PIERAKANAŃNIAŬ».
Pamior Vincent 14.02.1989, pachavany ŭ Ńju-Braŭnsviku, ZŠA.
Małačaj
(Na śmierć siabry junactva)
Pamior... niama... i anidzie ŭ śviecie
nie pakryžujucca ŭžo našyja šlachi,
chaj vosień znoŭ splacie nam załatyja sieci,
chaj zazialeniacca ŭznoŭ viasnovyja łahi.
Jakoje słova dziŭnaje, niaŭciamnaje — «nikoli»,
jakoje žudasnaje słova — «anidzie»,
jak zamirycca z tym, što nia sustrecca bolej
nam u žyćci z Taboj ni ŭ ščaści, ni ŭ biadzie?
Lubiŭ i Ty, — jak ja, — błukać pa pieraleskach,
spynicca ŭ huščary, skamiečyć moch miakki,
jašče j jašče čytać ad kreski j da kreski
balady, što duby źbirali praź viaki,
a tam užo źmiarkańniem, vyjści ŭ pole
i žyć, jak kazali nam, małym: «jak nabiažyć»,
nie kryŭdavać, kali nas časta chtoś i ŭkole,
ni, — aby što, — chapacca za nažy.
Moj siabra darahi! Nialohkimi hadami
nam daviałosia žyć, vidać, naš Kon taki.
Dy my bryli. Stupoj išoŭ i Kon iz nami,
až zapyniŭ Ciabie kiŭkom ruki.
Staju... užo adna... Skroź — taje śnieh sčarnieły.
Žurčyć ŭ raŭčaku ručaj... Nu, što-ž, byvaj!
Užo mo'j tam, dzie Ty, tče parastki niaśmieła
pradvieśnik vieśnich dzion — zialony małačaj!
Natałlla Arsieńnieva 1989 h.
Paŭlina Miadziołka
Adna z samych pryhožych i tajamničych postaciaŭ Adradžeńnia. Heta joj havaryŭ Kupała: «Paŭlinka, davaj my z taboj paženimsia. Raździali ty sa mnoj dolu i niadolu». A ŭ 1930 hodzie pierasłaŭ u Kazań:
Śniłasia dziaŭčynie kviecistaje pole,
a najavie vyjšła — pałyny, huholle.
Śniłasia dziaŭčynie vola i bahactva,
a najavie vyjšła — niavola, žabractva.
Śniłasia dziaŭčynie doma žyć da śmierci,
a najavie vyjšła — ŭ čužynie pamierci.
Aktorka, dziajačka biełaruskaha nacyjanalnaha ruchu, adna ź pieršych vykanaŭcaŭ roli Paŭlinki (9 lutaha 1913 h., Pieciarburh). Stvaralnica charavych hurtkoŭ u Horadni (1919), Dźvinskaj Biełaruskaj Himnazii (1922-25), Horackaj Sielskahaspadarčaj Akademii (1927-30), Budsłavie (1947-58). Pracavała ŭ Inbiełkulcie, Horackaj sielhasakademii (razam z Hareckim). Aryštavanaja ŭ 1930 hodzie pa spravie SVB. Vysłanaja ŭ Kazań. Vosieńniu 1933 pierajechała ŭ Maskvu, u 1947 pierajechała ŭ Budsłaŭ da maci, dzie da 1958 hodu pracavała nastaŭnicaj, pamiorła 13.02.1974 h.u Budsłavie, dzie i pachavanaja.
Paŭlina Miadziołka: «Viasnoj 1947 h. pamior moj baćka ŭ Budsłavie. Mama zastałasia adna. Zabrać jaje k sabie ŭ Maskvu ja nie mahła — nia mieła svajoj žyłpłoščy, prosta zaniadbała pakłapacicca ab hetym... Tre było mnie pierajaždžać u rodny kut, kab dahladzieć matku na staraści hod. Adnak i bojazna było, kab horšaj biady nie narabić joj svaim pierajezdam. Adviedvajučy hod tamu nazad baćkoŭ, bačyła, što tam nia vielmi spryjalnaja atmasfera dla mianie. Kultaŭskija paradki ŭ Budsłavie mocna adčuvalisia. Sioj-toj viedaŭ tam, što ja ŭ 1930 hodzie była aryštavanaja j vysłanaja ŭ Kazań. Jašče nie zabylisia pra tak zvanuju «nacdemaŭščynu». I kali što-niebudź znoŭ tam sa mnoj zdarycca, matka nie pieražyvie hetaha abo z torbaj za plačyma pojdzie pa vioskach žabravać...
Ja ŭsio ž rašyła viarnucca na baćkaŭščynu, da matki... Letam 1947 hodu ŭ časie kanikuł ja pierajechała ŭ Budsłaŭ. Praz Maładziečanskaje abłano atrymała naznačeńnie ŭ Budsłaŭskuju siaredniuju škołu jak vykładčyca movy i litaratury.
Što saboj ujaŭlała nasielnictva Budsłava i navakolnych viosak? Treba viedać, što Budsłaŭ znachodziŭsia ŭ Zachodniaj Biełarusi, 20 hadoŭ pad panska-polskim pryhniotam. U samym miastečku stajaŭ vajskovy harnizon. Šmat chto z aficeraŭ i padaficeraŭ pažanilisia ź miascovymi dziaŭčatami i paśla demabilizacyi asiadali tut. Praŭda, była ŭ hety čas i tut hrupa biełaruskich patryjotaŭ. Nie zvažajučy na vialikija pieraškody z boku polskaj ułady, usio ž byŭ arhanizavany chor i dramhurtok, staviliłsia biełaruskija pieśni (Adkul? U kancy 1917 hodu pry Budsłaŭskaj biełaruskaj himnazii byŭ zasnavany kulturna-aśvietnicki hurtok «Vianočak». Dramatyčnaja sekcyja hetaha hurtka ładziła ŭ miastečku spektakli «Paŭlinka», «Na revizii»,»Jak jany žanilisia» j inšyja). U časie niamieckaj akupacyi ŭ Budsłavie źmiaščaŭsia niamiecki harnizon, jaki, jak i palaki, staranna pravodziŭ antysavieckuju ahitacyju, demaralizavaŭ, denacyjanalizavaŭ nasielnictva. U časie Vialikaj Ajčynnaj vajny tut aprača praŭdzivych savieckich partyzanaŭ hojsali šmatlikija bandy, jakija pad vyhladam partyzanaŭ rabavali, ździekvalisia z naroda. Sami niemcy stvarali takija bandy, kab vyklikać u nasielnictva nianaviść da partyzanaŭ. I nia dziva, što ŭ pieršyja hady paśla vajny mnie časta davodziłasia čuć słova «partyzan» jak samuju haniebnuju łajanku. A ŭ 1946 hodzie pačałasia viarboŭka miascovych žycharoŭ u zachodnija ziemli Polščy, ź jakich pavyhaniali niemcaŭ. Sami palaki nie chacieli, mo bajalisia zajmać pakinutyja niemcami ziemli, a našy, adny ŭciakajučy ad «Savietaŭ», druhija — spakusiŭšysia na darmavuju ziamlu, na dabrotnyja zbudavańni z usim sielskahaspadarčym abstalavańniem, meblami i navat posudam, vyjaždžali cełymi ešalonami. Pavyjaždžali i tyja biełaruskija «patryjoty», jakija jašče pry polskaj akupacyi tut byli. Vakuum pačali zapaŭniać ludzi z uschodu, jakich tyja, što zastalisia tut, nazyvali ź niepryjaźniu «vastočnikami».»
Edvard Budźka
Razam ź Ciškam Hartnym vydavaŭ «Dziańnicu», u jakoj źmiaščaŭ svaje tvory pad pseŭdanimam «Akciuh». Potym samastojna ŭ 1916 hodzie vypuskaŭ «Śvietač», dzie źmiaściŭ mnostva publicystyčnych artykułaŭ. U 1922 hodzie drukavaŭsia ŭ «Našaj budučyni», u 1921-22 hh. kiravaŭ biełaruskimi nastaŭnickimi kursami ŭ Dźvinsku (u toj ža čas tamsama pracavała i Paŭlina Miadziołka). Žyŭ u Ryzie i Koŭnie. U Druhuju suśvietnuju vajnu pracavaŭ nastaŭnikam u Miensku i Baranavičach. Paśla vajny žyŭ u Niamieččynie i ZŠA. Pamior 14.8.1958 u Čykaha.
Mikoła Šyła
Pracavaŭ redaktaram vilenskich hazetaŭ: «Zmahańnie» (28.10.1923 — 31.1.1924), «Hołas Biełarusa»(14.2 — 19.4.1924), paśla zakryćcia apošniaj byŭ źniavoleny ŭ turmu. Paśla savieckaj akupacyi Zachodniaj Biełarusi pracavaŭ u redakcyi (razam z Maksimam Tankam i Natallaj Arsieńnievaj) vialejskaj abłasnoj hazety «Vialejskaja praŭda» (pavodle inšych źviestak — «Sialanskaja hazeta») u 1939 h. Dalejšy los nieviadomy.
Jazep Vasilevič
Skončyŭ nastaŭnickuju seminaryju, Maskoŭski archiealahičny instytut. U 1917 — adzin ź lideraŭ Biełaruskaj Narodnaj Hramady. 1917-1920 — dyrektar Budsłaŭskaj Biełaruskaj Himnazii. Paśla jaje zakryćcia — z 1921 h. — dyrektar Biełpedtechnikuma ŭ Miensku, vykładčyk archiealohii ŭ BDU. Z 1924 h. — dyrektar muzeju ŭ Viciebsku. U 1930 h. aryštavany pa spravie «Sajuzu Vyzvaleńnia Biełarusi», u 1931 h. vysłany. Pamior u Baškiryi.
Voś takoje žyćcio, voś takija kryžavańni šlachoŭ.
Darečy — užo ŭ inšy čas, u inšaj krainie ŭ Budsłaŭskaj škole vučyŭsia Słavamir Adamovič. Ale heta ŭžo novaja historyja...
Krynicy:
1. Raisa Žuk-Hryškievič. Žyćcio Vincenta Žuk-Hryškieviča. — Taronta: Vydaviecki Fond Uspaminaŭ ź Biełaruskaha žyćcia, 1993.
2. Vincent Žuk-Hryškievič. 25-ha sakavika. Uspaminy ź Miensku, Budsłava, Vilni, Prahi, savieckaj turmy. — Taronta: Vydaviecki fond Uspaminaŭ ź Biełaruskaha žyćcia, 1978.
3. Paŭlina Miadziołka. Ściežkami žyćcia // Połymia. № 2-5, 1996.
Aleś Chacianovič