Siarhiej Paŭłoŭski. Padźvižniki
№ 28 (185), 10 — 17 lipienia 2000 h.
Padźvižniki
Kali nadziavaješ łasty i masku i daješ nyrca ŭ ciomnyja vody voziera Bałduk, ciabie jašče nie pakidaje dumka pra toje, što hłybinia hetaha voziera — 40 metraŭ. Dno, parosłaje dzivosnymi raślinami, možna razhladać, jak u televizary. Krychu vuścišna robicca ad taho, što jano takoje stromaje, tak imkliva źbiahaje ŭniz i hublajecca tam u ciemry vaziornaje hłybizny. Voś by siudy z batyskafam! — adhukajecca ŭ tabie praha paznańnia. Što tam moža być, na saraka metrach? Jakija-niebudź zatanułyja čaŭny, vajskovyja daśpiechi praminułych časoŭ, śviedčańni historyi. Narešcie treciaja dumka, jakaja ŭsprymajecca taboju jak adkryćcio — hetaje padvodnaje carstva, poŭnaje tajamnicaŭ i svajho niepierapynnaha žyćcia — heta taksama Biełaruś.
Užo na bierazie, malujučy sabie va ŭjaŭleńni mapu krainy, ty dumaješ pra toje, jakuju terytoryju zajmaje jana — padvodnaja Biełaruś? Tysiačy azioraŭ i rek... Siudy ž dadajem nieprałaznyja bałoty i lasnyja čaščoby, dzie žyvuć svaim adasoblenym žyćciom usie hetyja niabačnyja voku tysiačy łasioŭ, vaŭkoŭ, barsukoŭ... Słovam, usio, dzie nie byvaje, nie haspadaryć čałaviek. Paśla nievialikaje dyskusii ź siabrami pahadžajemsia, što heta moža być i treciaja častka. Kraina, u jakoj my žyviem i nie žyviem adnačasova. Kraina, jakaja taksama nosić najmieńnie Biełaruś, ale isnuje pa-za hramadzkimi dačynieńniami dy paradkami, što zaviali ludzi. Kraina-ankłaŭ. Zrešty, ź jejnaha hledzišča heta jakraz my na svaich cyvilizacyjnych vyspach — ankłaŭ. Kali b my razumieli heta, badaj, zusim inšym było b i naša staŭleńnie da hetaje krainy, dzie my, akazvajecca, nia poŭnyja haspadary i dzie daloka nia ŭsio isnuje ŭ adpaviednaści z zakonam.
Raźvivajučy hetuju dumku, abaviazkova pryjdzieš da vysnovy, što i ŭ čałaviečym hramadztvie ŭ Biełarusi sytuacyja padobnaja. My tut łamajem dzidy na mienskich vulicach, časta nie padazrajučy, što adnačasova z nami isnuje paralelnaja Biełaruś, svaja płanida sa svajoj lohikaj i svaimi paradkami. Da prykładu, tydzień tamu pa ŭsioj krainie išli pilihrymy. Ichny piešy maršrut — da Budsłava, dzie ŭšanoŭvajuć śviaty abraz Maci Božaj Budsłaŭskaj. Nie varjaty-fanatyki, a ludzi paspalityja, iduć-piajuć, ździajśniajuć svoj podźvih. Iduć ažno z Homiela, a heta z paŭtysiačy kilametraŭ! U hetych šlach zajmaje dva tydni. Jość takija, što ŭvieś šlach iduć na kaleniach. Voś by ŭźniacca ŭ pavietra, dy pabačyć, jak pa biełaruskich darohach imknuć hetyja čałaviečyja ručainy. Kab acanić abjom hetaje enerhii, što realizujecca ŭ paralelnaj Biełarusi. Mienavita tam skancentravałasia ci nia ŭsio biełaruskaje sučasnaje padźvižnictva, jakoje pakinuła anemičnaje cieła Biełarusi hetaj — sacyjalnaj, kulturnaj, ekanamičnaj.
Raniej biełaruskija vierniki za samy vialiki abjekt svajho pałomnictva mieli Vostruju Bramu ŭ Vilni. Ale ciapier śviatyniu adrezała miaža. I pilihrymy chodziać u Budsłaŭ. Nakolki my ŭ hetym sensie prahresujem, možna acanić, paraŭnoŭvajučy siońniašni dzień i staruju historyju, kali ŭ Biełarusi pałomnictva było nijak nia mienšym, dachodzili ažno da Jerusalimu. Chrestamatyjnyja prykłady pilihrymak Eŭfrasini Połackaj abo Mikałaja Radziviła Sirotki paćviardžajuć heta. Ciapier ža niepieraadolnyja miežy hetuju masavuju źjavu skancentravali na terytoryi krainy.
Ksiondz Šutkievič skardzicca, što biełarusy nia chočuć utrymlivać svoj biełaruski vilenski kaścioł. Mahčyma, i tut prablema — u dačynieńniach dźviuch paralelnych Biełarusiaŭ. Biełaruś duchoŭnaja ździajśniaje podźvih i apeluje da Biełarusi sacyjalnaj, nacyjanalnaj — pa materyjalnuju padtrymku. A taja pieražyvaje stan anemii i abyjakavaści da ŭsiaho na śviecie i tamu adkazvaje maŭčańniem.
Takim čynam, Biełaruś padzialiłasia na dva paralelnyja śviety. Adzin, fasadny, žyvie mimalotnymi palityčnymi dy sacyjalnymi prablemami, viartajecca ŭ SSSR abo pratestuje suprać hetkaha viartańnia, zmahajecca za niezaležnaść i suprać jaje, vyrašaje, iści ci nia jści na vosieńskija vybary ŭ parlament. A druhi žyvie adno viečnaściu i vyratavańniem dušy. Chvali času pierakočvajucca nad jahonaju hałavoju, nie źmianiajučy sutnaści, bo nadta ž jana hłybokaja. Niby toje voziera Bałduk, dno jakoha viadzie na sarakametrovuju hłybiniu. Spakuśliva nyrnuć tudy, u samuju pučynu. Ale ŭ samuju nie atrymajecca. Ad vialikaha cisku moža łopnuć hałava. Da takich nyrcavańniaŭ treba pryvučać siabie štodzionna na praciahu mnohich hadoŭ. Mahčyma, navat usio žyćcio.
Siarhiej Paŭłoŭski