Pieravydańnie pa-anhlijsku «Dzikaha palavańnia karala Stacha» — padzieja dla biełaruskaj litaratury. «Naša Niva» parazmaŭlała z Kamiłaj Stajn, redaktarkaj, jakaja pierapracavała stary pierakład ramana, kab daviedacca, jakim čynam spadarynia Stajn pasprabavała zrabić biełaruski raman 50-ch hadoŭ bolš cikavym dla sučasnaha čytača.

Kamiła Stajn z knihaj Karatkieviča pa-anhlijsku.

Kamiła Stajn z knihaj Karatkieviča pa-anhlijsku.

«Naša Niva»: Čamu vy abrali mienavita «Dzikaje palavańnie»?

Kamiła Stajn: Dla mianie było vialikim honaram pracavać nad hetaj knihaj. Karatkievič — moj ulubiony biełaruski ramanist, ja liču jaho sapraŭdnym hienijem. Ja zachaplajusia «Kałasami pad siarpom tvaim» i «Čornym zamkam Alšanskim», hetyja knihi mocna na mianie paŭpłyvali. My abrali «Karala Stacha», bo hety raman spałučaje ŭ sabie niekalki aśpiektaŭ, jakija mohuć na našu dumku, zacikavić anhlijskaha čytača.

U situacyi, kali dla čytača važna pakazać sutnaść biełaruskaj kultury i historyi, lepšaj knihi nie znajści — pry hetym «Karol Stach» heta vielmi dynamičny hatyčny tryler.
My spadziajemsia, heta pryciahnie ŭvahu da knihi.

«Naša Niva»: Čym nie pasavaŭ sučasnym umovam pieršapačatkovy pierakład?

KS: Pierakładčyca Maryja Minc, jakaja rabiła pieršapačatkovy varyjant, vielmi jakasna i dakładna papracavała nad etnahrafičnymi terminami, nad tłumačeńniami biełaruskich tradycyj. U novym vydańni my heta zachavali, jak zachavali i vydatny tonki humar Karatkieviča. Ź inšaha boku, adnoj z metaj našaha vydaviectva było paznajomić čytača ź Biełaruśsiu, i treba ŭličyć, što čytač źmianiŭsia.

Kab knihu acanili, treba adnačasova «dałučyć» jaje da sučasnaha trenda, nie paškodzić litaraturny šedeŭr i nie zhubić aŭtarski styl.
Tamu ja dadała ŭ anhlijski tekst anhlijskuju movu XXI stahodździa, pierarablajučy stylistyku na sučasny manier.

NN: Nakolki ciažka pracavać z hetym tekstam?

KS: Ź pieršaha radka biełaruskaj viersii ramana ja razumieju, što apaviadalnik — heta hałoŭny hieroj, čyja duša našmat maładziejšaja za jahonaje cieła, tamu jamu chočacca viarnucca ŭ časie nazad i raskazać pra svaje pryhody. I dla mianie, jak dla redaktarki, hałoŭnaje było zachavać hety «duch maładości».

Pryjom palahaŭ u zachavańni adčuvańnia XIX stahodździa, movy taho času, bačnaj ŭ struktury skazaŭ, suviaziach i hetak dalej, i ŭ toj ža čas pierachodzie ŭ budučyniu na 70 hadoŭ napierad, u jakoj apaviadalniku 96 hadoŭ, i jahonyja słovy hučać tak, byccam by jon byŭ realnaj asobaj. Takim čynam, styl, padbor słovaŭ, musiŭ stajać adnoj nahoj u tym časie, u jakim adbyvałasia taja historyja, a druhoj — u XIX stahodździ.

U toj ža čas my pakinuli formu 'Belarusian' zamiest raniejšaj 'Buelorussian', i 'Belarus' zamiest 'Byelorussia', choć u tyja hady, kali pisaŭsia raman, u 50-yja hady, ruskaja mova mocna ŭpłyvała na biełaruskuju.

U tekście čaściakom miašajucca styli, złučajučysia ŭ adzin. Spačatku heta mianie ździviła, i, apracavaŭšy peŭnuju častku tekstu, ja zrazumieła, što raskazčyk — heta, pa sutnaści, uvasableńnie Karatkieviča nastolki, što heta nie jon, a sam aŭtar źviartajecca da čytača i dzielicca svaimi dumkami. Tady ja pačała daśledavać tvorčaść Karatkieviča, kab novy «Stach» zahučaŭ pa-anhlijsku maksimalna nabližana da stylistyki Karatkieviča ŭ cełym. Ci ŭdałosia? Ja daviedajusia pra heta, kali niekalki pakaleńniaŭ čytačoŭ zmohuć skazać, što hety raman maje ŭnikalny biełaruski styl.

My prapanujem čytačam paraŭnać aryhinalny abzac z «Dzikaha palavańnia karala Stacha» i jahony pierakład.

«Što heta?» — prahłynuŭšy dobry kavałak šynki, spytaŭ ja.

«Ho! Starku polskuju viedaješ, harełku viedaješ, chachłacki spatykač taksama, a našaha „trys dzivinirys“ nie viedaješ. Heta, bracie, pa-litoŭsku (Tut majucca na ŭvazie bałty-žamojty. (Zaŭv. redaktara)) „trojčy dzieviać“, harełka na dvaccaci siami travach. My jaje sakret u litoŭcaŭ vyviedali stahodździ tamu. Zaraz jaje i sami litoŭcy zabyli, a my jašče pamiatajem. Pi na zdaroŭječka, paśla ja ciabie staŭnym miodam pačastuju».

«A heta što?» — spytaŭ ja, torkajučy videlcam u niešta ciomnaje na talercy.

«Kachanieńki ty moj, heta łasinyja huby ŭ padsałodžanym vocacie. Ješ, bracie, siłkujsia. Heta strava dla vołataŭ. Prodki našy, ziamla im pucham, nie durnyja byli. Ješ, abaviazkova ich ješ».

“What was that?” I asked referring to the drink as I swallowed down a big piece of ham.

“Oho! You know Starka, the old Polish vodka, you know the Ukrainian vodka Spatykach, but our Tris Deviniris you do not know? In Lithuanian, brother, it is “Thrice Nine”, vodka infused with extracts of twenty seven herbs. This secret we wormed out of the Lithuanians hundreds of years ago. Now the Lithuanians themselves have forgotten it, but we still remember. Drink to your heart's content, then I'll treat you to some mead.”

“And what's this?” I wanted to know, sticking my fork into something suspiciously dark on my plate.

“My dearly beloved, these are moose's lips in sweetened vinegar. Eat, brother, refill yourself. This is food for giants. Our forefathers, may they rest in peace, were no fools. Eat, don't procrastinate, just eat!”

* * *

A Vy što paraili b pierakłaści zamiežnym vydaŭcam? Prapanujcie ŭ kamientach.

Клас
0
Панылы сорам
0
Ха-ха
0
Ого
0
Сумна
0
Абуральна
0

Chočaš padzialicca važnaj infarmacyjaj ananimna i kanfidencyjna?