Jość u Hłybokim taki piersanaž — Juzik Kruleŭski. Jaho viedaje kožny hłybačanin, jon daŭno staŭ častkaj haradskoha krajavidu.
Čamu Kruleŭski? Dy tamu što žyvie ŭ miastečku Kruleŭščyna. A ŭ Hłybokaje rehularna pryjazdžaje — peŭna, kožnuju niadzielu.
Juzik Kruleŭski — žabrak. Jamu hadoŭ pad vosiemdziesiat, jon chodzić z kijočkam i z torbaj. Čamu žabrak? Dy niama pryčyny, łajfstajł u čałavieka taki. U jaho i chata jość, i piensiju płociać, ale jon šmat hod zajmajecca žabractvam.
Jon časta staić pad handlovym centram «Arbita» na płoščy Tadevuša Kaściuški. «Daj vam zdaroŭja Boža. Kińcie rubiel toža!», — źviartajecca jon da minakoŭ, trymajučy ŭ rukach šapku. Ludzi kidajuć. Ludzi zvyčajna nie lubiać žabrakoŭ, ale da pryvietlivaha i kałarytnaha Juzika staviacca spahadna.
Kazali, što kali Juziku kinuć u šapku zašmat hrošaj, jon skaža: «Stolki zamnoha!» — i viernie reštu.
Jašče Juzik lubić čaplacca da minakoŭ. «Ty žanaty? Moža tabie dzieŭku sasvatać?» Abo, źviartajučysia da dziačat: «Moža, tabie dobraha malca znajści?»
Ja sustreŭ Juzika kala pravasłaŭnaha sabora ŭ niadzielu. Jon padyjšoŭ da mianie: «Kab Vam Boh zdaroŭja daŭ, kab Vy sto hadoŭ žyli i zdarovymi byli! Kińcie što ŭ šapku!»
U Juzika była poŭnaja torba, naviersie jakoj lažaŭ pačak piernikaŭ. Ci to nažabravaŭ kala «Arbity», ci to nabyŭ z nažabravanych hrošaj. Ja dastaŭ z zaplečnika pačak piečyva i pakłaŭ Juziku ŭ šapku. «Dziakuj!» — kaža Juzik.
Ja pajšoŭ da kałonki nabrać vady — dzień byŭ śpiakotny i ja zajšoŭ na carkoŭny padvorak admysłova za vadoj. Kali ja adychodziŭ, Juzik skazaŭ mnie: «Ščaśliva!»
Ja šmat z kim razmaŭlaŭ pra Juzika, i ŭsie adhukajucca pra jaho dobrymi słovami. Nikoli nie čuŭ, kab niechta kazaŭ pra Juzika kiepska.
Kamientary