Tradycyjny kirmaš narodnych majstroŭ Kaziuk ładzicca ŭ Vilni z XVII stahodździa ŭ dzień pamiaci śviatoha Kazimira 4 sakavika i ŭ najbližejšyja da jaho vychodnyja dni.
Śviaty Kazimir žyŭ u XV stahodździ. Małady polski karalevič i kniažyč Vialikaha Kniastva Litoŭskaha vyłučaŭsia vialikaju pabožnaściu, ścipłaściu i łahodnaściu. Šlachta VKŁ vielmi chacieła, kab jon staŭ asobnym i niezaležnym ad polskaha karala vaładarom dziaržavy. Va ŭzroście 26 hadoŭ Kazimir, adnak, pamior u «karaleŭskim mieście» Horadni na rukach svajho baćki.
Śmierć maładoha spadkajemca tronu vyklikała vialikaje ŭzrušeńnie ŭ Polščy i VKŁ. Šlachta kniastva prapanavała dałučyć jaho da liku śviatych, bo VKŁ nie mieła dahetul «niabiesnaha zastupnika», źviazanaha ź miascovymi ziemlami.
Śviatoha Kazimira nadzvyčaj šanavali rycary VKŁ i Polščy. Pavodle lehiendy, kali ŭ 1518 hodzie maskoŭskija vojski ŭziali Połack u abłohu, karalevič źjaviŭsia na vobłaku i pakazaŭ litoŭskim vajaram brod praź Dźvinu. Rycary dziakujučy hetamu paśpieli na dapamohu pałačanam i prahnali maskoŭcaŭ.
Šapik ź bieł-čyrvona-biełym ściaham.
Biełaruski namiot na Kaziukach.
Namieśnik staršyni TBK u Litvie Źmicier Karačun.
Sioleta Kaziuk u Vilni tryvaŭ try dni, a na kirmaš źjechalisia šmatlikija narodnyja majstry, jakija pradavali vyraby z dreva, hliny, sałomki, bisieru, škła dy mietału. Simvał Kaziuka — heta «palma-vierbačka» z roznakalarovych suchich travaŭ, jakuju aśviačajuć u Vierbnuju niadzielu. Aprača jaje, tradycyjnyja tavary ŭ hety dzień — vilenskija pierniki, abaranki dy doŭhija samarobnyja cukierki ŭ bliskučych abhortkach.
Na centralnych vulicach Vilni na Kaziuk ciažka pracisnucca ad naviednikaŭ. Čujucca šmat jakija movy: litoŭskaja, polskaja, anhlijskaja, rasiejskaja, ispanskaja i hetak dalej. Časam u natoŭpie možna pačuć i biełaruskija vyrazy: «što ty kupiła?», «dzie ty padzieŭsia?», «nie dury hałavy». Heta z padvilenskich viosak zavitali na kirmaš miascovyja žychary, jakija pry handlavańni, adnak, pierachodziać na polskuju ci rasiejskuju movy.
U handlovych radach nad namiotami možna pabačyć ukrainskija, hruzinskija, łatyšskija ściahi. Byŭ sioleta na feście i bieł-čyrvona-bieły ściah, jaki ŭ susiedstvie ź litoŭskim aznačyŭ placoŭku biełarusaŭ Litvy. Kiraŭnik asacyjacyi «Kryvija» dy namieśnik staršyni Tavarystva biełaruskaj kultury ŭ Litvie Źmicier Karačun raspavioŭ Belsat.eu, što ŭpieršyniu ŭziaŭ udzieł u kirmašy: «Heta pakul sproba dla nas. My chočam pryhledziecca, kab na nastupny hod hruntoŭna padrychtavacca da śviata».
Hierviackija litoŭcy na Kaziuku.
Vyraby hierviackich litoŭcaŭ.
Pavodle spadara Karačuna, naviedniki nadzvyčaj dobra reahujuć na biełaruski nacyjanalny ściah. «Pobač my vyviesili taksama litoŭski ściah», — adznačyŭ dziejač.
U namiocie biełaruskich arhanizacyjaŭ pradavalisia lnianyja survetki, ručniki, kavanyja rečy, vokładki na pašpart z Pahoniaju, kubki dy mahnity z patryjatyčnaju simvolikaju.
Biełaruskamoŭnaje nasielnictva Vilenščyny amal nie ŭklučajecca ŭ biełaruski ruch, zaŭvažyŭ spadar Karačun.
Žycharka vilenskaha kvartału Hurali spadarynia Ryma adznačyła ŭ razmovie z Belsat.eu, što žychary Vilenščyny choć i havorać doma «pa-prostamu», ale ličać siabie pieravažna palakami: «Naprykład, u mianie jość susiedzi z Turhielaŭ. Jany časta ŭžyvajuć słova «heny». Ja navat viedaju ichnuju prymaŭku: heny henaha pichnuŭ, heny pavaliŭsia» [biełaruskaja prymaŭka dla abaznačeńnia błytanych, śmiešnych tłumačeńniaŭ — Red.].
Na placy kala katedralnaha kaściołu raźmiaścilisia dva doŭhija rady majstroŭ ź Biełarusi. Arhanizatary paznačyli ichnyja placoŭki stužkaju ź biełaruskim arnamientam. Biełarusy prapanoŭvali kavanyja piarścionki, lalki, sałamianyja ŭpryhožańni, samarobnyja zavušnicy dy branzalety, karciny, kieramiku. Ekskluziŭnyja mahnity demanstravalisia na admysłova pryviezienych dźviercach ad ladoŭni «Miensk». Pryčym u niekatorych namiotach pradavalisia rečy jak z Pahoniaju, hetak i z vyjavami Alaksandra Łukašenki. «A ci jość mahnity z Kolem Łukašenkam?», — pytalisia niekatoryja.
Biełarusy pradavali bulbinu za paŭtara jeŭra.
Namioty ź biełaruskimi vyrabami, upryhožanyja biełaruskim arnamientam.
Dźviercy ladoŭni «Minsk» z mahnitami
Biełarusy pradavali na Kaziuku mahnity jak z Pahoniaj, hetak i z Alaksandram Łukašenkam.
Biełarusy mieli podpisy na svaich placoŭkach jak na rasiejskaj, hetak i na biełaruskaj movach. «Viciebskamu tramvaju žadańniaŭ» niekatoryja naviedniki dziakavali za šyldy pa-biełarusku.
Handlary ź Viciebsku pradavali parezanuju ŭ doŭhuju stužku i absmažanuju ŭ alei bulbu. Adna bulbina kaštavała €1,5, ale pakupnikoŭ nie brakavała — kab paspytać prysmaku viciablanaŭ, utvaryłasia doŭhaja čarha. «Biełarusy — małajcy, adnu bulbinu za paŭtara jeŭra pradajuć. Voś što značyć da spravy z mazhami padyści», — žartaŭliva, ale ź simpatyjaj kamientavali kupcy.
Svoj namiot mieli na Kaziuku pradstaŭniki abjadnańnia litoŭcaŭ z Hierviataŭ — vioski ŭ Biełarusi, dzie žychary razmaŭlać pa-litoŭsku. «Šmat chto vyjechaŭ niekali z Hierviataŭ u Litvu, — patłumačyła spadarynia Jona, čyj muž pachodzić z-pad Hierviataŭ. — Ciapier tyja ludzi hurtujucca razam. My — ichnyja naščadki, padtrymlivajem pamiać pra toje miesca, adkul jany pachodziać».
U namiocie hierviackich litoŭcaŭ šmat vyrabaŭ z sałomy. «My viedajem, što ŭ Biełarusi šmat što robiać z sałomy. Tam hetyja vyraby — amal nacyjanalny brend. U Hierviatach taksama byli majstry, jakija rabili skarbonki, padstaŭki, zvanočki, pavuki z sałomy. Moj muž vučyŭsia ad svajho baćki ŭsio heta rabić», — raspaviała spadarynia Jona.
Jana adznačyła taksama, što hierviackija litoŭcy žyli ŭ susiedstvie ź biełarusami i šmat što zapazyčali ad ich. «U movie navat šmat zapazyčańniaŭ, — zhadała spadarynia Jona. — U Hierviatach, da prykładu, kažuć: «cikavy». Časam da hetaha słova dadajuć typovy dla litoŭskaj movy kančatak-s: cikavys čałaviek».
Kala vilenskaj ratušy raźmiaściłasia habrejskaje miastečka, jakoje azdablali postaci z karcinaŭ Marka Šahała. Niepadalok stajali biełaruskija namioty z nadpisami «Darida» dy «Lidskoje». Praŭda, zamiest minieralnaj vady dy piva handlary ź Biełarusi pradavali ŭ ich lnianyja abrusy z arnamientam, škarpetki, meblu z łazy, upryhožańni sa škła i kamianioŭ.
Na nivodnaj ź biełaruskich placovak nie było rasiejskich matrošak ci cacak z kakošnikami dy carkoŭnymi cybulinami, što časam zdarałasia na inšych kirmašach u zamiežžy. Vidać, arhanizatary taksama źviartali ŭvahu, kaho prymajuć ź Biełarusi.
Kaziuk ža pakinuŭ uražańnie festu, dzie kožny ŭdzielnik — heta nie pryhnanaja zahadam asoba, a saŭdzielnik dy suarhanizatar śviata.