Milicyjant udaryŭ jaho jašče raz — nahoj u hrudzi, sieŭ u mašynu i pajechaŭ dalej.
Niejak niadaŭna ŭ Dokšycach daviałosia nazirać nie vielmi pryjemnuju karcinu. Viartaŭsia ja ŭviečary z kaścioła. Mima mianie praniesłasia milicejskaja mašyna i raptam spyniłasia.
Pryhledzieŭsia. Akazvajecca, niepadalok la płota stajaŭ pjanavaty čałaviek. Da jaho i padyšoŭ milicyjant i pačaŭ jamu štości kazać. Čałaviek ci to nie źviarnuŭ uvahi, ci to ahryznuŭsia — mient daŭ jamu kułakom u tvar. Mužyk až sieŭ ad niečakanaści. I ŭ toj čas «vartavy paradku» ŭdaryŭ jaho jašče raz — nahoj u hrudzi, sieŭ u mašynu i pajechaŭ dalej.
Chaj sabie čałaviek i byŭ pjany, ale ž jon čałaviek i stavicca da jaho treba pa‑čałaviečy. Ale, zdajecca, milicyja ličyć, što joj usio dazvolena.
Kamientary