U litaraturu Lidzija Arabiej pryjšła praz daślednickuju, litaraturaznaŭčuju pracu.
U litaraturu Lidzija Arabiej pryjšła praz daślednickuju, litaraturaznaŭčuju pracu.
Kali ŭ 1951 hodzie skončyła fiłałahičny fakultet BDU, to adrazu padała zajavu na zaličeńnie ŭ aspiranturu pry Akademii navuk BSSR. Paŭstała pytańnie ab temie kandydackaj dysiertacyi. I tut ža aspirantka biez vahańniaŭ vybrała — «Žyćcio i tvorčaść Ciotki».
‑ Pra jaje ŭ tyja hady było mała viadoma, — pryhadvaje Lidzija Lvoŭna. — Tolki niekalki vieršaŭ u zborničku dy błytanyja źviestki z bijahrafii. Ale i z tych vieršaŭ, z bijahrafičnych dadzienych uznikaŭ jarki vobraz samaachviarnaj, samaaddanaj dački biełaruskaha naroda, vobraz mužnaj žančyny, jakaja stajała la vytokaŭ biełaruskaha adradžeńnia.
Jakraz hetym postać Ałaizy Paškievič (Ciotki) i zachapiła pretendentku na dypłom kandydata navuk. I potym, kali Lidzija Arabiej abaraniła dysiertacyju, jana nie supakoiłasia ŭ tvorčych pošukach. Vobraz Ciotki idzie poruč ź joju da siońniašniaha dnia. Vynikam daśledavańnia źjaviłasia kniha «Stanu pieśniaj», a niadaŭna (u 2006 hodzie) nanoŭ adredahavanaja i dapoŭnienaja — «Na połymi lubvi».
Da svajho šanoŭnaha jubileju — 85‑hodździa, jaki sioleta i časta raniej supadaŭ z Dniom moładzi, tym samym niby kličučy ŭ maładość, Lidzija Lvoŭna pryjšła z bahatym litaraturnym bahažom i z dobrym prydatkam apošniaha času. Krychu raniej (2005 hod) vydała knihu‑rozdum «Pošuki isciny», dzie praz karotkija abrazki dasyłaje čytaču svaje naziranni, uspaminy, paraŭnanni i abahulnienni. Pazaletaś siabry i litaraturnaja hramadskaść mieli asałodu paznajomicca ź jašče adnoj pracaj majstra — zbornikam apaviadańniaŭ, uspaminaŭ «Biełaje pole», u jakim Lidzija Lvoŭna znoŭ ža demanstruje svoj punkt hledžańnia na mnohija žyćciovyja kalizii, čałaviečyja adnosiny ŭ samych składanych i niezvyčajnych situacyjach.
Uvohule, mudry pohlad piśmiennicy, jaje niestandartnaja acenka ŭbačanaha, hetkaja «raschrystanaja» fiłasofija byćcia charakterna i dla raniejšych jaje tvoraŭ i knih: zbornikaŭ apovieściej i apaviadańniaŭ «Miera času», «Ekzamien», «Na druhoj zimie vajny», «Mnie treba jechać», «Pałasa daždžu», ramanaŭ «Iskry na papiališčach», «Suzorje Vialikaj Miadźviedzicy» i inšych.
Rodam Lidzija Lvoŭna sa znakamitaj vioski Nizok, što na Uździenščynie, z taho litaraturnaha «hniazda», adkul pačynali «stavić kryło» svajoj tvorčasci paet Paŭluk Trus, bajkapisiec, prazaik i dramaturh Kandrat Krapiva. Nie vyklučana, što ich prykład staŭ niejkim stymułam i dla piśmiennicy Arabiej.
Ale dla žančyny, praz maładość jakoj prajšła vajna, a zatym peŭny čas supravadžała paślavajennaja niščymnica, takija abstaviny nie mahli nie pakinuć svoj adbitak. Śled, zapaminalny nazaŭsiody. Jak havoryć sama jubilarka, žyćcio było nialohkaje i ŭsio, što adbyvałasia ŭ im, paźniej było karysnym dla jaje litaratury. Zrešty, miarkujem my, litaraturnaja praca dapamahaje piśmiennicy zastavacca na połymi lubvi — da ŭsiaho svajho, rodnaha, biełaruskaha. Ź jubilejem, Lidzija Lvoŭna!
Kamientary