Adbyłosia toje, čaho daŭno čakali.
I nia treba, jak sp.Orhiš u «Narodnaj voli», kryčać, što «Alaksandar Łukašenka narešcie pierastupiŭ tuju niabačnuju miažu, jakaja ŭsio ž adździalała jaho «ad azijackich pravadyroŭ, Fidela Kastra, Muamara Kadafi». Ničoha padobnaha ŭ nas nia budzie. I mentalitet nia toj, i maštab pieršych asob nie supadaje. A budzie naš zvykły palityčny Čarnobyl ź jaho tryma kitami — chamstvam, chłuśnioj, chałujstvam.
Niechta skaža: hałoŭnaje, što ŭsio ŭ nas spakojna, stabilna. A pryjdzie niechta novy — pryniasie novyja prablemy. Usio tak. Ale ci jość u nas hetaja stabilnaść? Ci moža jana być, kali sam prezydent nia moža vyznačycca z ułasnaj palityčnaj liniaj — havoryć to pra niezaležnaść, to pra sajuznuju dziaržavu. A toj «sajuźnik» nie chavaje svaich namieraŭ nas prahłynuć, jak u maleńkich adbiraje hazavuju «cukierku». A «baćka» ničoha nia moža zrabić, bo inšyja šlachi jon sam adrezaŭ. Jamu zastajecca płakać ślaźmi chałopa, jakoha pan «baryn» bje za viernuju słužbu, i adyhryvacca na padnačalenych. Na nas.
Vacłaŭ Šablinski, Miensk

Kamientary