Jak znajści radniu praz Google
Historyja pošuku i ŭźjadnańnia, jakaja pačałasia ŭ Zachodniaj Biełarusi, praciahnułasia ŭ Sibiry, Jehipcie i pašukoviku Google, a skončyłasia ŭ kanadskaj preryi.
Aleh Harus znajšoŭ u Kanadzie ślady svajho rodziča, jaki źnik paśla Druhoj suśvietnaj vajny, i adrazu vypraviŭsia ŭ inšuju častku śvietu, kab na ŭłasnyja vočy pabačyć, jak žyvuć jahonyja novyja svajaki ŭ adnoj z samych ščaślivych krainaŭ śvietu. Dalej čytaj historyju pošuku i ŭźjadnańnia, repartaž-vestern, jaki pačniecca ŭ Zachodniaj Biełarusi, praciahniecca ŭ Sibiry, Jehipcie i pašukoviku Google, a skončycca ŭ kanadskaj preryi.
«Voś ty i doma, tata»
Ja staju na polskich mohiłkach siarod preryjaŭ u horadzie Vinipieh, stalicy kanadskaj pravincyi Manitoba. Vakoł mianie na pomnikach tysiačy słavianskich proźviščaŭ žaŭnieraŭ Vojska polskaha, jakija vajavali ŭ časy Druhoj suśvietnaj dy tak i nie zdoleli viarnucca na radzimu: ichniaja Polšča čarhovy raz była padzielenaja pamiž pieramožcami i dastałasia nie samamu adekvatnamu ź ich.
My dastajem z bahažnika mašyny maleńki pakunak ź ziamloju, jakuju ja pryvioz ź biełaruskaj vioski na zachodnim Paleśsi – małoj radzimy majoj baćkoŭskaj linii. Oliver, moj kanadski stryječny dziadźka, ź jakim ja pieršy raz sustreŭsia niekalki dzion tamu, robić rukoju nievialičkuju jamku pierad pomnikam, i my razam vysypajem u jaje źmieściva pakunka.
«Voś ty i doma, tata… – kaža Oliver šmorhajučy nosam, z-pad jaho trendzi «Rejbanaŭ» vykočvajecca ślaza. – My zrabili heta, Aleh. Ty heta zrabiŭ».
«Ja pamiataju, jak nas vieźli ŭ Sibir u pierapoŭnienych vahonach»
U 1939 hodzie Saviety i Hitler padpisali tajemnuju damovu, paśla čaho fašysty napali na Polšču, a balšaviki adščapili Zachodniuju Ukrainu i Zachodniuju Biełaruś, jakija tady taksama byli polskija. Moj dzied paśpieŭ pavučycca ŭ polskaj škole i pamiataŭ movu Mickieviča da samaj śmierci, chacia i byŭ savieckim sałdatam, ucichamirvaŭ «lasnych bratoŭ» u Prybałtycy i nikoli na hetaj movie nie razmaŭlaŭ.
Dziedavaha brata Michasia napatkaŭ zusim inšy los – paśla prychodu Saŭka ŭ ichniuju viosku jon byŭ represavany. Pavodle siamiejnaha padańnia, jaho zabrali za toje, što, vypraviŭšysia pa hryby, jon ź siabrami zrezaŭ kavałak drotu, jaki tyrčaŭ z-pad ziamli, – maŭlaŭ, spatrebicca ŭ haspadarcy. Ich chtości zaŭvažyŭ i, viadoma ž, zakłaŭ – prykmieta času. A toj zvyčajny drot akazaŭsia srodkam suviazi ledźvie nie pamiž niemcami i savieckimi śpiecami, i praź niekalki dzion ź vioski vyvieźli ažno dzieviać čałaviek. Usich, naturalna, u Sibir.
Takim čynam, brat majho dzieda apynuŭsia siarod aryštavanych palakaŭ (žycharoŭ Zachodniaj Biełarusi ličyli palakami), siarod jakich było šmat i zvyčajnych sialan, jak jon, i vielmi zamožnych polskich siemjaŭ, ź jakich pachodziła jahonaja žonka, i, viadoma ž, polskich aficeraŭ (trahiedyja ŭ Katyni jašče nie adbyłasia). Pavodle źviestak daśledčykaŭ, u pieršyja hady paśla dałučeńnia Zachodniaj Biełarusi i Zachodniaj Ukrainy da SSSR na ŭschod adpravili kala 1,25 miljona čałaviek.
«Ja pamiataju, jak nas vieźli ŭ Sibir u pierapoŭnienych vahonach. Ludzi pamirali ad hoładu i choładu, a pasiaredzinie vahona była vielizarnaja dzirka ŭ padłozie, kudy my musili chadzić u prybiralniu. Pieršym časam usie krychu saromielisia spraŭlać naturalnyja patreby na vačach usiaho vahona i navat prykryvalisia tkaninaj, ale, kali ciabie nie kormiać tydniami, chutka pierastaješ dumać pra soram. Kala dzirki lažaŭ kavałak sałomy, jaki my vykarystoŭvali jak anuču», – uspaminaje žonka dzieda Michasia Irena Pasandžyjeŭska, usiu siamju jakoj vyvieźli ŭ Sibir z Zachodniaj Ukrainy. Ciapier joj 85, ale jana dobra pamiataje i žyćcio siarod represavanych u Rasiei, i svaje nastupnyja pryhody ŭ łahierach dla ŭciekačoŭ u Afrycy dy Indyi, a taksama paślavajennuju Francyju, adkul jaje zabraŭ u Kanadu Michaś.
Praciah historyi čytajcie tut.