Kaladny vierš.
Pakul nie skinuŭ abaroty
ziamli adviečny ruchavik,
pakul cary da Zorki Uschodu
jašče šybujuć praz calik,
davaj padzielimsia piaščotaj,
uśmieškaj vusnaŭ
mocaj ruk,
davaj pamirymsia ŭpotaj,
biaz abiacańniaŭ i zaruk.
Davaj, adkryŭšy naściež dźviery,
čakać. Hość u chatu –
u chatu Boh.
Davaj my kroplaju davieru
haračy zamacujem hroh.
Paśla siabroŭ pakličam rankam,
zapalim śviečki i kamin…
I krejdaj vyviedziem nad hankam
pieradkaladny napamin!
«Kali ciapier chierova, značyć, heta jašče nie kaniec». Pahutaryli z epatažnym «śviatarom XXI stahodździa», pra jakoha nie było čuvać piać hadoŭ paśla aryštu

Kamientary