Sałaviej i źmiej: navahodni zvarot Uładzimira Niaklajeva
Na hadzińniku dvanaccać bieź piaci… Kiraŭnik Biełarusi sałaŭjom zalivajecca pra rajskaje žyćcio biełarusaŭ. U hetaj pieśni ni słova pra nievierahodna «ščaślivych» palitviaźniaŭMikołu Statkieviča, Alesia Bialackaha, Pavała Sieviarynca, Źmitra Daškieviča, Eduarda Łobava, Mikołu Aŭtuchoviča, Vasila Parfiankova, Alaksandra Małčanava, Mikałaja Dziadka, Alaksandra Franckieviča, Ihara Alinieviča, Jaŭhiena Vaśkoviča, Arcioma Prakapienku, pra pakuty Siarhieja Kavalenki, pra «ščaślivyja» ślozy Lubovi Kavalovaj, pra aryšty «špijonaŭ» Antona Surapina i Andreja Hajdukova, pra «ščaślivyja» spatkańni ŭ turmach Maryny Adamovič i Nasty Pałažanki, jakaja dva hady damahałasia dazvołu na toje, na što nidzie ŭ ludskim śviecie dazvoł nie patrebny: na šlub z kachanym.
Ni słova ŭ sałaŭinaj pieśni pra «ščaślivych» biełaruskich hasterbajteraŭ, pra ŭviedzienaje dekretam № 9, jakim u čarhovy raz papirajecca Kanstytucyja,krepasnoje prava, pra moładź, što pakidaje baćkoŭskuju ziamlu, va ŭsie baki śvietu ŭciakajučy ad biełaruskaha «ščaścia», pra palitemihrantaŭ — i raptam ja padumaŭ: a kolki žyvie sałaviej?..
«Stolki, kolki piaje», — adkazała b maja maci, jakaja nikomu nie žadała zła.
Ja taksama nikomu zła nie žadaju, tym bolš pierad Novym hodam, ale čamuści ŭspaminajucca słovy nie tolki majoj maci, biełaruski, ale j prymaŭka majho ruskaha baćki: «Jość źmiaja na kožnaha sałaŭja».
Ja nie amatar uschodnich astrałahičnych navuk, ale hladzicie, što adbyvałasia ŭ hady Źmiai: 1905 — pieršaja revalucyja ŭ Rasijskaj impieryi, 1917 — druhaja revalucyja, 1953 — kaniec epochi stalinizmu, 1989 — padzieńnie prarasijskich, dakładniej, prasavieckich režymaŭ va Ŭschodniaj Jeŭropie — biełaruski režym zastaŭsia apošnim…Realnych padstaŭ dla taho, kab čakać u nastupajučym hodzie radykalnych źmienaŭ u krainie, nibyta niama (pra pastaŭki nafty, hazu i navat pra dvuchmiljardny rasijski kredyt damoŭlena, ci va ŭsiakim razie, pieśnia pra heta saśpiavanaja), ale jość ža rečy infiernalnyja.
Jašče ŭ škole, pračytaŭšy «Praroka» Puškina, ź jakoha zrazumieŭ, što mudry Źmiej («I žało mudryja źmiei…») spakušaŭ pieršych ludziej zusim nie jabłykam, a mahčymaściu vybaru, ja napisaŭ vierš «Raj» z takimi apošnimi radkami:
Piaskami zamiało
Krainy i narody —
I raj, dzie ŭsio było,
Dy nie było svabody.
Kab nas samich i navat pamiać pra nas nie zamiało piaskami, pyłam historyi, my musim zdabyć toje, čym spakušaŭ u rai ludziej mudry Źmiej.
Z Novym hodam!
Kamientary