Ja naradziŭsia ŭ kašuli. Hetaja kašula nastolki vialikaja, što ŭ jaje, akramia mianie, źmiaściłasia mašyna-parachod Rover 75, — piša Źmicier Jahoraŭ — biełarus z Horadni, jaki pracuje ŭ Varšavie. — U apošnija imhnieńni (jany mnie realna padalisia apošnimi), milhanuła dumka, a navat nie dumka, a takoje adčuvańnie, jakoje jašče nie paśpieła sfarmulavacca ŭ słovy: voś tak, niejak zusim biez sensu i raptoŭna. Žyćcio nie pralacieła pierad vyčyma, vyrazna zatoje pramilhnuła toje, jak abniaŭ na raźvitańnie syna, milhanuŭ pacałunak Natašy — u kalidory, jak vychodziŭ, taki mimalotny i lohki, jak całujucca mužčyna i žančyna, jakija pražyli razam bolš za dziasiatak hadoŭ, ale jašče nie paśpieli nadakučyć adno adnamu. U hety momant moj «Rover»-čamadan lacieŭ mordaj u kiuviet, uzryvajučy mokra-miorzłuju ziamlu.

Na Padlaššy na darozie rabiłasia adna z najhoršych rečaŭ, što byvaje na darozie — akuratnaja koračka lodu, zmočanaja doždžyčkam i mokrym śnieham, minus 2 hradusy, i ŭsio schoplivajecca ŭmomant.

Ja jechaŭ jak batan, ja ćviorda vyrašyŭ hetym razam zhaniać z Varšavy ŭ Vilniu, i nie sfotkacca na radary, i nie atrymać štraf ad darožnaj palicyi za pieravyšeńnie. A tut jašče i ślizka. Vyjechaŭ zaranioŭ, tamu nie śpiašaŭsia. Daroha pustaja. Ciahnusia svaje 80.

Źmicier Jahoraŭ pieražyŭ vialikaje ŭzrušeńnie, ale zastaŭsia žyvy.

Źmicier Jahoraŭ pieražyŭ vialikaje ŭzrušeńnie, ale zastaŭsia žyvy.

Nie viedaju, što zdaryłasia. Ja nie daśviedčany kiroŭca i bieź śpiecnavykaŭ. Uzbočyny «nie čaplaŭ», rezkich ruchaŭ nie rabiŭ. Ale mašynu paviało na sustrečnuju pałasu, ja sprabavaŭ skarektavać ruch, ale mašyna prosta jak pa koŭzancy — jak jechała, hetak i jechała. Pierad samaj uzbočynaj ja macniej krutanuŭ styrno i mašynu krutanuła ŭprava. A potym — uleva, a potym — uprava. «ABS nie skaračaje tarmaznoha šlachu, ale dazvalaje zachavać kiravańnie», — adzinaje, što ŭspłyło ŭ hałavie, tormaz u padłohu, ABS chrabuścieła, kantrol trakcyi mihaŭ, a mašynu ŭsio roŭna matlała, vidać, było zapozna. Praz momant mianie raźviarnuła i ja ŭžo jechaŭ zadam i ščyra skažu: u mianie nie było idejaŭ, što rabić. Tamu ŭčapiŭsia ŭ styrno, sprabavaŭ vyraŭniać koły i tarmazić. Matlanuła znoŭ, ahułam na darozie zrabiŭ 360 hradusaŭ, i vykinuła u kiuviet.

Cudam nie pierakuliŭsia sa stromaj horki. Kali b vykinuła na 1,5 mietra praviej — morda była b u słupie. Što takoje 1,5 mietra na chutkaści 80 km na hadzinu?! Jakaja dola siekundy?

Mašyna zaryłasia da siaredziny piarednich kołaŭ u ziamlu i spyniłasia pad vuhłom. Aŭtamatyčna pastaviŭ skryniu pieradač u pałažeńnie parkinh. Padumaŭ siekundu i zaciahnuŭ ručny. Zahłušyŭ mator. Uklučyŭ avaryjku. I padumaŭ: žyvy. I nie «zabraŭ» nikoha z saboju.

Vylez z mašyny. Pa toj sustrečnaj pałasie prahudzieła fura. I tady ja zrazumieŭ uvieś pamier hetaj samaj kašuli. Ja nie na poŭnych 80 vylacieŭ z darohi, mnie ŭdałosia davoli doŭha utrymlivać mašynu na asfalcie i choć niejak, ale tarmazić. Vylataŭšy, ja nie abniaŭ słup ci dreva. Daroha była pustaja! Ja nie pierakuliŭsia paprostu cudam, bo vuhał źjezdu byŭ bližejšy da 90 hradusaŭ, inakš — chana, praz bok i na dach! A potym pabačyŭ, što kali b vylecieŭ na 100 mietraŭ dalej, to nie było b ni mašyny, ani, mahčyma, mianie — nie kiuviet, a prosta stromy abryŭ i drevy. Kulaŭsia b praz kapot.

Spynilisia niejkija čuvaki, hamanili pa-anhielsku sa mnoju. Upeŭnilisia, što ŭsio ok, što ceły. Što ciamlu i adekvatny. Što budu zaraz zvanić u strachavuju i pytać pra dapamohu na darozie, bo lehkavikom mianie nie vyciahnuć anijak. Upeŭnilisia, što maju telefon, što ŭ mašynie sapraŭdy nikoha niama i pajechali.

Pakul dazvańvaŭsia, niekalki razoŭ spynialisia. Palaki, letuvisy. Praktyčna kožnaja mašyna. Chtości navat pralacieŭ mima, a potym raźviarnuŭsia. Šmat dobrych ludziej!

Ale mnie byŭ patrebny dobry čałaviek z traktaram. «Dapamoha na darozie», jakuju ja vyzvaniŭ, prapanavała vyciahnuć mianie praz try hadziny i za 500 złotych. Aha, salut! Na ščaście (iznoŭ!) mianie vykinuła za 50 mietraŭ ad damoŭ. Praz adzin dom — małaja fierma. Fiermier Hienek daiŭ karoŭ. I ŭ jaho byŭ traktar. Skazaŭ, što padjedzie praz paŭhadziny. Akurat času, kab ja padrychtavaŭ tros dy ŭkruciŭ hak dla buksiroŭki śpieradu. Bo nazad mašynu na darohu nie zaciahnieš — pierakuliłasia b.

Sabraŭsia kansilium z žycharoŭ susiedniaha doma, la jakoha ja vylecieŭ. Usialak mnie raili, jak lepš vyciahnuć mašynu. A haspadar ułasnaručna pačaŭ raźbirać svoj płot pierad mašynaj (za kiuvietam adrazu byŭ płot i niejkaje pole).

Na fota pa centry Hienek i źleva — haspadar płata i najbližejšaj chaty.

A dalej sprava techniki i ŭmielstva Hieneka: padčapili tros, jon mianie tuzanuŭ napierad, na poli ja raźviarnuŭsia, i dalej traktaram mianie paciahnuli z kanavy pa jaminach i kałdobinach, zamierzłych kratovinach. O, jakija huki heta byli, kali maja mašynka cierłasia ab heta ŭsio brucham! Ale što parobiš.

Ja ščyra padziakavaŭ kansiliumu (haspadar, žonka i dźvie, napeŭna, pryhažuni dočki), Hieneku taksama ščyra, i jašče sotniu złotych navierch. Nu što? Spraŭdziŭ, ci ničoha nie advaliłasia. I pajechaŭ dalej!

Pieršyja 100 km bajaŭsia na tormaz nacisnuć. Padavałasia, što adrazu «paviadzie». I prysłuchoŭvaŭsia: ničoha nie hrukaje, nie piščyć, nie skrabie. Byccam i nie było taho vyletu. Uf!

Ja žyvy, viedajecie, heta prosta afihienna, miehaklova być žyvym! Bieražycie siabie!

Клас
0
Панылы сорам
0
Ха-ха
0
Ого
0
Сумна
0
Абуральна
0