Andrej DYŃKO
Proci nočy
Apaviadańnie
«Dziaŭčyna kachaje orhanam pryvykańnia, mužčyna kachaje orhanam spaznańnia», — zaznačyŭ jon.
«Pašlak», — zaśmiajałasia jana.
Jon havaryŭ ź joj, jak dvaccacihadovy junak havoryć ź dziaŭčynaj. Jana havaryła ź im, jak dvaccacisiemihadovaja dziaŭčyna z kavaleram. Ale ŭžo viečareła, i jon trochi sumieŭsia.
«Imia ŭ jaje ŭsio-tki jakoje charošaje, — dumałasia jamu, — Kłaŭdzija».
Maładzica-palašučka vyvaliła niasprodany za dzień ščavuch u Pinu i, padabraŭšy vyšyvanuju spadnicu, pakaraskałasia na most. Dva čaŭny papłyli na zachad, u adnym — kaza. Na zachadzie, mo za Buham, adkul niekali pryjdzie vyzvaleńnie, pałymnieła. Sonca siadała za chmaru.
«Zaŭtra budzie doždž», — ź cichaj bieznadziejnaściu skazaŭ jon.
«Davajcie jašče prahulajemsia na pryčał», — prapanavała jana, pakłaŭšy hałavu jamu na plačo.
«Kali ty sapraŭdy zakachaŭsia, ty musiš pryznacca joj u hetym. Ale ci možna pakachać voś tak, za adzin dzień?» — pakutliva šukaŭ terminovaha adkazu jon, bo letniaja noč łasa zaviešvała vokny žydoŭskich łavačak na rynku.
Z haradzkoha sadu lacieli pa-nad vadoju čajki i fakstrot. Dva matrosy ŭ bieskazyrkach z ordenami j medalami na hrudziach padalisia, abniaŭšysia, u šynok.
«Kali naparu pryjduć amerykancy, adrazu ažaniusia», — padumaŭ jon, i sałodkaja asałoda padkaciła da skury.
«A to chadziemcie da mianie, — paklikała jana. — Ja žyvu tut pobač, na Zavalnaj. U mianie pryŭkrasny pakojčyk, utulny, i ŭ im dźvie kanapy stajać. Viedajecie, tak niazručna, kali dźvie kanapy. Lepš była b kamoda i kanapa, a to dźvie kanapy. I prybrać ich dzie-kudy nijak nielha. I praŭda, chadziemcie. Nie iści ž vam u Haradzišča na noč hledziačy. Vy ŭvohule ŭjaŭlajecie sabie, dzie toje Haradzišča? Heta ž u čorta na kuličkach. Dy j babulka moža vam nie adkryć. Ciapier ža na Paleśsi niespakojna. I praŭda, kudy vam iści na noč hledziačy?»
«Jakaja pieknaja ŭsio ž ukrainskaja mova, — padumałasia Sieviarynu. — I takaja dziŭnaja-dziŭnaja. Kali brat havaryŭ pa-ŭkrainsku, zdavałasia, što jana padobnaja da biełaruskaj, jak palcy na rukach, tolki vymova inšaja. A tut akazvajecca, što pa-ŭkrainsku treba havaryć nia «proci nočy», a «na noč hledziačy». Praŭdu kazaŭ pałkoŭnik Kušal: ukrainskaja mova našmat bolš padobnaja da rasiejskaj, čym biełaruskaja».
Pa padjeździe było jasna, što dom nacyjanalizavali niadaŭna. U pakoi stajali fartepjana (jon paciahnuŭsia syhrać, ale Kłaŭdzija pierachapiła jahonyja ruki i zaviała za śpinu: «susiedzi pačujuć») i dźvie kanapy. Jany vypili čaju z sacharynaj. Sieviaryn dastaŭ šmatok bialutkaha sała z čyrvonaj pieraroślinkaj i — o cud! — plitku sapraŭdnaje anhielskaje čakalady. A paśla adrubili elektryčnaść, i zmrok dapamoh. Tak prajšoŭ pieršy viečar.
Sieviaryn pryjechaŭ u Pinsk z sakretnym zadańniem ad Biełaruskaj Niezaležnickaj Partyi z Baranavičaŭ. Pa dapamohu. Pajechaŭ Sieviaryn, bo jahony zvodny brat pa baćku byŭ pałkoŭnikam Ukrainskaj paŭstanckaj armii. Adzinym adrasam, jaki Sieviaryn viedaŭ, byŭ adras bratavaj ciotki. Pinsk sustreŭ jaho ŭzmocnienymi patrulami i kupkami žabrakoŭ-chachłoŭ na peronie. Sieviaryn byŭ u Pinsku ŭpieršyniu. U vakzalnaj stałoŭcy zastavalisia dva volnyja miescy. Adno pobač z čarniavaj kacapačkaj u fufajcy z nadpisam «30 let Vielikoj Oktiabŕskoj socialističieskoj rievolucii» i druhoje, kala Kłaŭdzii.
Sieviarynu śniłasia, što jon užo žanaty i idzie byteńskim lesam pad ruku z žonkaj, a pobač iduć pałkoŭnik Kušal, senatar doktar Stankievič, Jakub Kołas i jahony brat, i ŭsie z žonkami, usie niasuć napahatovie kulamioty. I ŭsie žonki viaduć svaich mužoŭ pad ručku, a Arsieńnieva Kušala abdymaje. A jamu vielmi chočacca razhledzieć Arsieńnievu, bo jon jaje jašče nikoli nia bačyŭ, ale niajomka pry Kušalu j svajoj žoncy pryhladacca. Jašče jamu vielmi chočacca, kab i jaho žonka abniała, ale skazać pra heta joj niajomka, a sama jana trymaje jaho pad ruku, i ŭsio. I voś jany iduć udziesiacioch, ale čas ad času prychodzicca zalahać i stralać, i čamuści ŭ senatara doktara Stankieviča ŭvieś čas zajadaje kulamiot. Prybiahaje viestavy j dakładvaje, što maskali adstupili za Ščaru sa stratami. Tady Kušal dastaje ŭ Arsieńnievaj vialikuju čyrvonuju smuškovuju šapku i havoryć: bajec Dubroŭski, ad imia ŭradu Biełaruskaje Narodnaje Respubliki j narodu Biełarusi ŭznaharodžvaju Vas hetaj smuškovaj šapkaj. Natalla Arsieńnieva zapiavaje «Biełaruś, Biełaruś załatuju», jaje padchoplivajuć žančyny, Janka Stankievič, Jakub Kołas, pieśnia łunaje. Tolki pałkoŭnik Kušal i brat nie śpiavajuć, Kušal nachilajecca da Sieviaryna, mocna ściskaje jaho za plečy i kaža: «Ja ciabie jak syna prašu: nikoli nie zdavajsia». I cicha, ale ćviorda ŭsklikaje: «Žyvie Biełaruś!» «Žyvie viečna» — vyhukvaje Sieviaryn, choča nadzieć šapku, ale brat zryvaje jaje z hałavy, kažučy: atrymać — nia značyć mieć prava nasić, choć Sieviaryn nie razumieje, čamu, i trochi kryŭduje. U blindažy ŭžo pastavili na stoł, možna častavacca amerykanskaj tušaninaj i anhielskim čederskim syram. A čamu Vy, spadarynia Arsieńnieva, dačka viadomaha rasiejskaha inžynera, stali pisać nie pa-rasiejsku, a pa-biełarusku? — pytajecca ŭ jaje Sieviaryn. Bo biełaruskaja mova charašejšaja i biezumoŭna bolš paetyčnaja, — adkazvaje za jaje Jakub Kołas. Hienijalnaje tłumačeńnie, — umiešvajecca Janka Stankievič, — ale Vy, Kastusiu, jašče zusim małady, i tamu niedaaceńvajecie toje značeńnie, jakoje moža mieć dla žanki kachańnie a pačućciovaja addanaść. Raptam na dvary niešta pačynaje strašenna huści, i ŭsie zamirajuć.
«Što heta?» — uskočyŭ jon na łožku.
«Śpicie, durnieńki, heta syrena zavodu «Kuźlitmaš», jana budzić rabotnikaŭ na pracu».
«A vy niekudy jdziecie?»
«Ja mušu vyjści pa spravie na hadzinku i viarnusia».
«Ja taksama pajdu. Dzie majo adzieńnie?»
«Tam, dzie vy raździavalisia», — zaśmiajałasia jana. Nahavicy j kašula visieli na zedliku la fartepjana. Sieviaryn pačyrvanieŭ.
«Padajcie mnie, kali łaska, majo adzieńnie».
«A ja vam kažu, lažycie».
«Tady adviarniciesia».
«Adviarnusia, kali vy mnie štości paabiacajecie».
«Što?»
«Što vy dačakajeciesia mianie, i my razam zvarym ukrainski boršč».
«Abiacaju... Vy ž abiacali nie hla-dzieć!»
Jak dobra dumałasia Sieviarynu ŭ hetym daŭhavatym salonie, prystasavanym pad spalniu, u jakim paŭsiul lažali takija miłyja i niemudrahielistyja dziavočyja rečy — daloka nia vytančanyja, nie darahija, a prostyja drobiazi dziaŭčyny-rabotnicy. «Tak, mabyć, rabotnicy. Mylnica, pudra, zubny parašok. Usio biełaruskaje, ale vyrablenaje na zamovu z Maskvy i na patreby Maskvy, i ŭsio vykanana ŭ hetkim hamatnym maskoŭskim huście». Jon pravioŭ dałoniaj pa vialikim radyjopryjomniku. «Pravodzili industryjalizacyju, madernizacyju, ale tolki takuju, jakaja patrebna była metrapolii, budavali zavody, vyvodzili novyja hatunki bulby, ale tolki dla atrymańnia toj pradukcyi, jakoj tre było metrapolii, takoj jakaści, jakuju mahła spažyć imperyja, i pa takoj canie, pa jakoj joj treba. Kab nielha było adarvacca ad uschodniaha rynku. I my pracujem u niavoli na maskoŭskich panoŭ, jak jašče dziady našy pracavali. U Biełarusi ad toj pracy zastajecca adna kapiejka, a ŭ Maskvu idzie dzieviać zołatam».
«Ruki ŭhoru», — skamandavali jamu ź dźvieraŭ.
Adzin, druhi, treci enkavedysty z nahanami.
«Božački maje», — prašaptaŭ Sieviaryn, ujaŭlajučy sabie, jak jaho viaduć vulicami, ujaŭlajučy sabie svoj tvar — niaholeny, čub — biez kapieluša. A jamu ŭžo załomvali za śpinu ruki, vakoł užo maciarylisia, užo trybušyli valizku. «Ja šče ničoha nie zrabiŭ», — dumaŭ Sieviaryn, i vusny jahonyja ścisnulisia.
Spačatku jaho bili prosta. Jon maŭčaŭ. Paśla raździeli dahała, paviesili za ruki da kalec na stoli i bili pałkami pa nahach. Z vyšyni jon zaŭvažyŭ arkuš na stale sa staranna vyviedzienymi punktami:
anhlijski šakaład
hrošy
Maskoŭska-vialikalitoŭski słoŭničak — 1 ekz.
Ortega-y-Gasset — 1 ekz.
Haradzišča.
Paśla jaho paviesili dahary nahami, hasili ab jaho zapałki, plavali na jaho, bili pa samych balučych miescach, až poki jon nia straciŭ prytomnaści. Ačnuŭsia jon na žaleznym łožku, prykuty rukami, nahami i šyjaj, mokry. «Šakaład. 10 tysiač rubloŭ. Vialikalitoŭski słoŭničak. Arteha-i-Haset. Haradzišča».
«Tolki Kłaŭdziju nie padumajcie čapać, my paznajomilisia ź joju ŭčora ŭ stałoŭcy, jana ničoha nia viedaje, a ja pryjechaŭ šukać pracy na zavodzie «Kuźlitmaš».
«U takim vypadku budziem zahaniać ihołki pad pazury. Spačatku pad miezieny, apošniuju — pad vialiki. Voś 10 ihołak. Miezieny mieniej balučy, vialiki — samy balučy. Šakaład. 10 tysiač rubloŭ. Vialikalitoŭski słoŭničak. Arteha-i-Haset. Haradzišča». Voś jak jany zahaniajuć ihołki pad paznohci: jon chapaje jahony palec svajoj toŭstaj klašnioj, biare ihołku ŭ druhuju ruku. Voś jano jak prosta. Sieviaryn chacieŭ by stracić prytomnaść, ale nia straciŭ. Jon kryčaŭ niešta: adrasy, aby-što pra kradziož, pra stałoŭku, pra Kłaŭdziju, jakaja jaho nia viedaje. Jany zapisali adrasy i pajechali. Sieviaryn zastaŭsia lažać prykuty, i śviadomaść nijak nie pakidała jaho, naadvarot, ad choładu žaleznaha łožku z nosu paciakło.
Praz try hadziny pryjechali z mašynkaj-kościedrabiłkaj. «Ty zmaniŭ». I ŭsie ihołki — metadyčna. Jon narešcie straciŭ prytomnaść.
Supracoŭnica Kłaŭdzija nazirała praz vočka i ŭsio bačyła. Jon pryhožy, hety Sieviaryn, jon pryhožy, kali pad udarami ścinajecca tam na kolcach. Praź jaje ruki prajšoŭ nie adzin dziasiatak naviednikaŭ stałoŭki, ale hety zanadta pryhožy, kab pamierci. Dyj naŭrad ci ŭ niečym asablivym vinavaty, — knižki čytaje, handluje na taŭkučcy, vierahodna. Tyja, ź lesu, što zabivajuć rasiejcaŭ, zusim nie takija.
Jana pryjšła vypuścić jaho ŭviečary, kali ŭsie načalniki pajšli na abłasnuju partkanferencyju, pryniesła adziožu i adčyniła vakno, praź jakoje jon moh vyskačyć na dvor. Jaho tak i pakinuli prykutym da łožku. Admykuŭšy kajdanki, jana pałaščyła jamu hrudzi. Ciapier havaryła pa-rasiejsku.
«Biažy, — skazała Kłaŭdzija, — skačy ŭ vakno j biažy. Źnikni z horadu za noč, rastvarysia. Tolki kali-niebudź adviedaj mianie znoŭ».
Sieviaryn niedavierliva adzieŭsia i hetak ža niedavierliva na žaleznaj katavalni zadušyŭ jaje. Jon čytaŭ, što mužčyny na šybienicy pieražyvajuć apošniuju asałodu, ale jon mała čytaŭ pra žanočuju fizyjalohiju.
I jon pabryŭ, trymajučysia za płaty. Kali ŭ jaho za śpinaj vybuchnuła niešta mahutnaje i nieba azaryłasia bahrovym połymiem, jon spačatku padumaŭ: «Voś i kapiec» — a paśla, kali ŭbačyŭ, što heta nie za im: «Halucynacyi. Tolki b nia ŭpaści na vidnym miescy». Tak prajšoŭ druhi viečar.
Nazaŭtra Sieviaryn lažaŭ pad vysoznym klonam na miakkim sienie, zaścielenym bialutkim ilnianym pałatnom.
«Bracie moj, kab ty byŭ bajcom našaj armii, ja b addaŭ zahad rasstralać ciabie za samavolstva pad čas vykanańnia zadańnia, — brat staraŭsia havaryć nie jak brat, a jak kamandzir, ale jamu heta ciažka davałasia, bo voś byli jany, prosta pierad im byli jahonyja sobskija palcy, paznohci na jakich pačarnieli amal u tym samym vieku, u jakim ciapier byŭ Sieviaryn, tolki kłopatam nie NKVD, a defenzivy, i hołas maładoha pałkoŭnika sam saboj miakčeŭ. — My ŭčora padarvali ichny abłasny partschod. Uščent. Ličy heta pomstaj za siabie», — šyrokaja šaršavaja bratava dałoń lehła da Sieviaryna na łob.
Bajcy-paŭstancy na palanie dačyščali zbroju i ŭsio čaściej pahladali ŭ bok kuchni, adkul vietryk danosiŭ draźlivy duch baraniny. Niastrojnyja viečarovyja cieni ciahnuli svaje chcivyja paščy. Sieviaryn prykusiŭ hubu, ale j heta nie ratavała. Brat zaŭvažyŭ i schavaŭ Sieviarynavy vočy pad svajoj vialikaj dałoniaj.
«Nia treba, braciku, nia treba. Nas ža bolej, čym ich. I z nami les. Hałoŭnaje, nie varušy palcami. Nia treba, braciku, nia treba. Ja ciabie pakarmlu z łyžki, jak małoha. Jak vasiamnaccać hadoŭ tamu. Tolki z čarkaju harełki. Nia treba, braciku, nia treba. My pieramahajem. My ŭže pieramahli».
Ciapier čytajuć
Jak razhuł pryrody viarnuŭ cieły Barbary Radzivił i vialikaha kniazia Alaksandra i čamu tajamnicu źniknieńnia ichnich rehalij zmahli raskryć tolki ciapier

Kamientary