Śviatar pieradusim
Naradziŭsia Alaksandar Nadsan u miastečku Haradzieja, što pad Niaśvižam. Baćka i maci jahonyja byli nastaŭnikami, i chłopiec ź dziacinstva razmaŭlaŭ z maci pa-francusku (u časy vajennaha lichalećcia junaku, zakinutamu na čužynu, prydalisia hetyja viedy). Paśla škoły skončyŭ Niaśviskuju nastaŭnickuju seminaryju, dzie, jak i baćka, vučyŭsia na nastaŭnika matematyki. Sam ajciec kaža, što seminaryja dała jamu “nia tolki hruntoŭnyja viedy, ale zrabiła pierakananym biełarusam na ŭsio žyćcio”.
U čas vajny, jašče padletkam, Alaksandar uznačaliŭ miascovaje adździaleńnie Sajuzu Biełaruskaje Moładzi. U 1944 h. Alaksandar, jak šmat chto ź jahonych raŭnaletkaŭ, dałučajecca da Biełaruskaje Krajovaje Abarony. Praz hod jon budzie stajać u achovie Druhoha ŭsiebiełaruskaha kanhresu ŭ Miensku. Alaksandru nie było jašče 18 hadoŭ, kali žaŭniery Biełaruskaj Krajovaj Abarony byli skiravanyja na Zachodni front, u Francyju. Tam jon ź siabrami dałučyŭsia da Ruchu Supraciŭleńnia. Paźniej Alaksandru daviałosia vajavać u Italii ŭ składzie armii hienerała Andersa, dzie jon byŭ paranieny. Ajciec maje ŭznaharody za zmahańnie z fašyzmam, ale havaryć pra heta nia lubić, bo, ź jahonych słovaŭ, “vajna — heta nialudzkaje i strašnaje”.
Pa vajnie savieckaja Biełaruś, dzie razharnulisia represii, była dla jaho zakrytaja. Ajciec havoryć ciapier ź ironijaj: “U nas nie było tady vybaru: Anhielščyna abo Biełaruś. Mnie davodziłasia vybirać Anhielščynu abo Sałaŭki. Ja padumaŭ, što ŭ Anhielščynie budzie krychu vyhadniej”.
U Brytanii, dzie ajciec apynuŭsia pa vajnie, jon za niekalki miesiacaŭ samastojna avałodaŭ anhielskaj movaj i pastupiŭ u Londanski ŭniversytet na adździaleńnie matematyki. Jakraz tady pačynaje farmavacca ajcova adkrytaść da śvietu, da suśvietnaje kultury, što nadaje jahonaj unikalnaj erudycyi eŭrapiejski kštałt. Hady samaadukacyi dali jamu hruntoŭnyja viedy z suśvietnaj historyi j kultury, viedy, što i ciapier uražvajuć jahonych surazmoŭcaŭ.
U 1946 h. Alaksandar Nadsan stajecca adnym sa stvaralnikaŭ Zhurtavańnia biełarusaŭ Vialikaje Brytanii, najstarejšaj ź dziejnych ciapier biełaruskich arhanizacyjaŭ u zamiežžy. Taksama jon udzielničaje ŭ pracy Biełaruskaha akademičnaha katalickaha abjadnańnia “Ruń”, što hurtavała intelektualnuju biełaruskuju moładź u Zachodniaj Eŭropie j ZŠA.
U 1947 h. u Londanie stvarajecca Biełaruskaja katalickaja misija. Budučy biskup Časłaŭ Sipovič, jaki stajaŭ la jaje vytokaŭ, staŭsia dla Alaksandra najbolšym duchoŭnym aŭtarytetam i paŭpłyvaŭ na jahony dalejšy žyćciovy šlach. “Pad jahonym upłyvam u mianie naradziłasia žadańnie pryśviacić žyćcio na słužbu Bohu siarod svajho narodu”, — kaža ajciec. Uvosień 1953 h. A.Nadsan jedzie ŭ Rym, dzie pravodzić nastupnyja šeść hadoŭ u Hreckaj kalehii. U kalehii vučylisia rumyny, itała-albancy, syryjcy. Jany razmaŭlali miž saboju pa-hrecku, viedali italijskuju, a ŭ Hryharyjanskim universytecie vučylisia na łacinie. Mienavita tam ajciec sutyknuŭsia z raznastajnaściu nacyjanalnych tradycyjaŭ u Carkvie. Jon kazaŭ paśla, jak hłyboka jaho ŭraziła toje, što studenty ź inšych Cerkvaŭ mahli pry nahodzie malicca pa-svojmu. Dla jaho ž, biełarusa, “svajoj” movaju nabaženstva była carkoŭnasłavianskaja. Z času navučańnia ŭ Hreckaj kalehii vynies ajciec dumku pra pierakład uschodnich liturhičnych tekstaŭ z hreckaj movy na biełaruskuju — pracu, jakuju jon uvažaje ciapier za najvažniejšaje ździajśnieńnie ŭ svaim žyćci.
Vyśviačany na śviatara jon byŭ 23 listapada 1958 h. i ŭ nastupnym hodzie viarnuŭsia ŭ Londanskuju misiju.
U 60-ja misija ŭtrymlivała Biełaruskuju škołu śv.Kiryły Turaŭskaha, dzie vučylisia i žyli chłopčyki ź biełaruskich siemjaŭ z roznych krainaŭ i roznych vieravyznańniaŭ. Dla dziaciej heta byŭ asiarodak, dzie jany mahli paznajomicca z nacyjanalnaj litaraturaj, historyjaj, kulturaj. Ajciec Alaksandar pracavaŭ nastaŭnikam u hetaj škole, a ad vieraśnia 1966 h. byŭ jejnym kiraŭnikom.
Śviatarskaje słužeńnie dla ajca zaŭsiody było źviazanaje z pracaju dziela zachavańnia biełaruskaje kultury. Tamu i pracuje jon aktyŭna ŭ składzie Anhielska-Biełaruskaha tavarystva, čytaje kulturaznaŭčyja lekcyi, drukujecca u peryjadyčnych vydańniach, pieradusim u “Journal of Byelorussian Studies” i ŭ adnoŭlenym u Londanie relihijnym časopisie “Božym šlacham”. Jon cikavicca staradrukami, skarynaznaŭstvam, robić unikalnuju pracu pa daśledavańni i tranślitaracyi Al-Kitabaŭ.
U 1971 h. u Londanie adkryvajecca Biełaruskaja biblijateka imia Skaryny. Biblijatečnaja kalekcyja spačatku składałasia z pryvatnych knihazboraŭ troch śviataroŭ — uładyki Č.Sipoviča, a.Ł.Haroški i a.A.Nadsana. Ciapier heta suśvietna viadomy centar, jaki vałodaje najbujniejšym pa-za miežami Baćkaŭščyny zboram biełarusaznaŭčaj litaratury, unikalnaj kalekcyjaj staradrukaŭ i staražytnych mapaŭ, bahatym i dahetul mała daśledavanym archivam. Sioleta, darečy, Skarynaŭka śviatkuje svajo 30-hodździe, da jakoha prymierkavanaja kanferencyja ŭ Londanie “Rola biełaruskaj dyjaspary ŭ zachavańni j raźvićci biełaruskaj kultury”.
Usie hetyja hady fondy biblijateki papaŭnialisia najpierš starańniami ajca Nadsana. Jon vykarystoŭvaŭ kožnuju mahčymaść, šukajučy redkija vydańni, rukapisy, jeździŭ na knižnyja aŭkcyjony, u bukinistyčnyja kramy pa ŭsioj Eŭropie, źbiraŭ knihi siarod biełarusaŭ dyjaspary. Ajciec sa śmiecham raspaviadaje, što byŭ u Monte-Karła, słaŭnym svaimi kazyno, i šmat hrošaj tam pakinuŭ. Byŭ ža jon tam nasamreč na knižnym aŭkcyjonie i niebłahi nabytak ź jaho pryvioz dla Skarynaŭki. Albo jašče, jak daviałosia jamu ŭ adnaho ńju-jorskaha biełarusa ceły dzień častavacca čymści mocnym i brydkim, kab nazaŭtra atrymać ad jaho “Historyju kryŭskaj knihi” V.Łastoŭskaha.
A jašče było naviazvańnie kantaktaŭ ź dziaržaŭnymi biblijatekami i ŭstanovami kultury ŭ Biełarusi, arhanizacyja navukovych kanferencyjaŭ, vydańnie rukapisaŭ z fondaŭ biblijateki (u t.ł. dziońnika Kazimira Svajaka i rukapisnaha paetyčnaha zbornika Łarysy Hienijuš).
Adnačasova ajciec robić vielizarnuju pracu pa pierakładzie liturhičnych tekstaŭ bizantyjskaje tradycyi. Plon jahonych 20-hadovych vysiłkaŭ — heta ŭvieś korpus bahasłužbaŭ nadzvyčajnaje duchoŭnaje i estetyčnaje vartaści, ciapier dastupny biełaruskim viernikam. Ajciec nie abmiažoŭvajecca pierakładami: raźvivajučy biełaruskuju liturhičnuju tradycyju, jon uvodzić va ŭžytak malitvy i akafisty Skaryny, sam piša teksty (Słužba ab pamnažeńni lubovi, Słužby da śv.Eŭfrasińni Połackaje i da śv.Kiryły Turaŭskaha i inš.). Asnoŭnaja častka hetych tekstaŭ padrychtavanaja ciapier da druku londanskim vydaviectvam “Božym šlacham”.
Paśla śmierci biskupa Sipoviča a.Alaksandar robicca rektaram misii ŭ Londanie, a ŭ 1986 h. jaho pryznačajuć Apostalskim vizytataram dla biełarusaŭ-katalikoŭ zamiežža. Doŭhi čas jon samastojna vydavaŭ “Vieśnik biełaruskaha katalickaha dušpastyrstva”. Dvojčy tady jon abjechaŭ śviet, adviedvajučy biełarusaŭ ad Aŭstralii i Novaje Zelandyi da ZŠA i Kanady. Da apošniaha času vadziŭ jon štohadovyja pilihrymki da Kryža biełaruskich pakutnikaŭ, što ŭ Kanadzie. Na praciahu niekalkich hadoŭ “Naša Niva” źmiaščaje kazańni a.Alaksandra na Kalady i Vialikdzień, adrasavanyja biełarusam usiaho śvietu. U stałym svaim vieku ajciec rehularna byvaje ŭ biełarusaŭ roznych vieravyznańniaŭ ad Francyi da Ameryki, słužyć nabaženstvy, chryścić i viančaje, prosta sustrakajecca ź ludźmi — trymaje ich razam. Razam ź Biełarusiaj i razam z Boham.
Kali źniataja była žaleznaja zasłona, ajciec pryjechaŭ na Biełaruś — z dapamohaju dla dziaciej, što paciarpieli ad čarnobylskaje avaryi. Kamitet dapamohi achviaram radyjacyi, jaki ajciec stvaryŭ i ŭznačaliŭ u Vialikabrytanii, raspačaŭ tady dastaŭku lekaŭ u najbolš paciarpiełyja rajony, ładziŭ letnija adpačynki dla dziaciej u Anhielščynie, Valii i Irlandyi.
U toj svoj pryjezd ź vialikaj radaściu dla siabie sutyknuŭsia ajciec ź pieršymi namahańniami adradzić Unijackuju Carkvu na Biełarusi. 11 sakavika 1990 h. jon adsłužyŭ śviatuju Liturhiju za biełaruski narod — pieršuju katalickuju słužbu ŭschodniaha abradu ŭ Miensku ad časoŭ skasavańnia Unii ŭ 1839 h. Sotni ludziej pryjšli na jahonaje nabaženstva i adčuli tady, što heta — ichniaja Carkva. Carkva ź biełaruskaj movaju liturhii, Carkva, dzie dušy adhukajucca na mudryja i śvietłyja słovy śviatara. Pry ŭsioj raznastajnaści abaviazkaŭ i paklikańniaŭ ajca, pry jahonaj nievierahodnaj zaanhažavanaści ŭ śviecie, śviatarstva dla jaho — nia rola, a tojesnaść. “Ja — śviatar pieradusim”, — časta kaža jon pra siabie.
Z adradžeńniem Hreka-Katalickaje Carkvy na Biełarusi praca Londanskaje misii nabyła novaje značeńnie: ciapier tut atrymlivajuć tealahičnuju adukacyju biełaruskija studenty, zaprošanyja ajcom. Ciapier jość nadzieja na praciah, na pierajemnaść pačataje koliś ajcom spravy.
Na žal, svoj sioletni jubilej ajciec sustrenie na čužynie. Pryjechać u Biełaruś jamu, volnamu čałavieku z volnaha śvietu, nie dazvalaje absurdnaja vymoha biełaruskich uładaŭ, što tyčycca ŭsich zamiežnych pradstaŭnikoŭ niepravasłaŭnych kanfesijaŭ: dziela pryjezdu ŭ Biełaruś im nieabchodny dazvoł Kamitetu pa spravach relihijaŭ. Adpaviedna, u Biełarusi my jaho pabačym nia chutka. Ale ŭsio ž dobra viedać, što tam, u Londanie, u carkvie Śv.Piatra i Paŭła, ajciec aśviačaje pačatak kožnaha dnia Boskaj liturhijaj pa-biełarusku i molicca voś užo kolki dziasiatkaŭ hadoŭ “za krainu našu Biełaruś i za ŭvieś biełaruski narod, za stojkaść u viery, mužnaść u vyprabavańniach i viernaść svajmu narodu ŭsich nas”.
Karalina Mackievič,
Ihar Ivanoŭ
Kamientary