Nobieleŭskaja premija dla Śviatłany Aleksijevič: Stakholm vačyma niaŭdalic i raźvitańnie ź iluzijami. Čaho varta čakać – i čaho čakać bolš nikoli nie daviadziecca.
Nie, vy nie padumajcie, kali łaska, što ja zajzdrošču.
Chacia čaho ŭžo tut, zajzdrošču, viadoma, – jak i ŭsie tyja sotni tysiač roznamoŭnych i raznamasnych aŭtaraŭ, što sprabujuć u hety momant składvać słovy ŭ knihi.
Jak uvieś toj padvid čałavieka pišučaha, jaki tak pryvolna raspładziŭsia na płaniecie ciaham apošnich stahodździaŭ. Usie my – navat tyja, chto jašče ni słova nie napisaŭ, ale źbirajecca – raz na hod, u kastryčniku, musim zajzdrościć nobieleŭskim łaŭreatam u litaratury: biełaj, čornaj, čyrvona-zialonaj i inšych koleraŭ zajzdraściu, i ad čaho ŭ kožnym kankretnym vypadku zaležyć jaje koler, ciažka skazać. Mahčyma, ad uzrostu, stupieni prytomnaści i hradusu ŭłasnych ambicyj.
Taki zakon litaraturnych džunhlaŭ, vydumanych nami, kab nie było tak sumna i samotna.
Naturalna, maja asabistaja zajzdraść – biełaja, jak pieršaja staronka jašče nie napisanaj knižki. Ja jašče małady i nikomu nie viadomy; ciapier mnie jość na kaho raŭniacca – i kab raŭniacca, nie treba chadzić daloka. Narešcie ŭsio tut, pad rukoju: i sekand-chendy, i čyrvonyja ludzi, i vajna ź niežanočym abliččam. Zajzdraść – adzin z ruchavikoŭ tvorčaści i akumulatar kryŭdaŭ. Zajzdraść prymušaje nas havaryć.
Naš pieršy Nobiel – skaža z hordaściu nacyja. I apošni – dadam ja.
Zajzdrościć možna nie tolki na svaju karyść. Mnie pašancavała: ja z tych idyjotaŭ, jakija niejki čas vieryli i maryli, što pieršy biełaruski Nobiel dastaniecca Alesiu Razanavu. Nie drenna sklejenym tekstam Niaklajeva i ŭžo ž dakładna nie marnamu Marčuku. Razanaŭ – my nasamreč dumali pra jaho. Naiŭna, praŭda? I siońnia, 8 kastryčnika 2015 hodu, jak nikoli vyrazna ŭjaŭlaješ sabie, što ty zrabiŭ by, kali b premiju atrymaŭ Razanaŭ, jakoha i ŭ naminantach sioleta nie było.
Najpierš – pachod u najbližejšuju kramu pa butelku vina. Niavažna, jakoha: Razanavu nie pasuje estectva i rozdum nad koštami, Razanaŭ – heta strohaść, choład dumki i hłybinia. Zimovaja raka. Maŭklivy tost za biełaruskuju litaraturu, vieršy, pramoŭlenyja pra siabie ŭ vosieńskim parku. Knižki Razanava doŭha šukać nie daviałosia b: voś jany, na samaj blizkaj z paličak chatniaj biblijateki.
Knih Aleksijevič tam niama, tak užo vyjšła. Bo, na žal, heta knihi nie pra nas. My – nie jaje hieroi. My žyvyja i žyviem siońnia, i kraina, dzie heta adbyvajecca, daŭno ŭžo nie Saviecki Sajuz. U jaje, hetaj krainy, vyraśli małočnyja zuby. I nam chočacca havaryć: novym hołasam, pra našaje siońnia. I čytać toje, što ad jaho zastaniecca.
Vieršy Razanava ŭ pustym i chałodnym zialonałuskim skviery. I, naastaču, viasiołyja dumki pra azadačanych čarhiniataŭ i budučyja furšety. Razam z pryjemnym adčuvańniem, što hetuju niakidkuju movu i hetuju tajemnuju paeziju – zaŭvažyli.
Ničoha hetaha nie zdaryłasia i ŭžo nie zdarycca.
Ciapier my z našaj biełaruskaj movaj – znoŭ u cieni.
Jakuju ŭschodniejeŭrapiejskuju litaraturu bolš za ŭsio ceniać na Zachadzie? Tuju, jakaja adpaviadaje ichnym ujaŭleńniam pra nas. Jakaja całkam paćviardžaje hetyja ŭjaŭleńni. Jakaja dazvalaje im zadavolena i markotna, z adčuvańniem ułasnaj racyi, uzdychnuć, pračytaŭšy: «My tak i dumali».
Ad nas nie čakajecca samadastatkovaści i ŭpeŭnienaści. Hałoŭnaje, čaho ad nas čakajuć – kab my pačali asensoŭvać svajo minułaje i siabie ŭ im. Našaje siońnia – zanadta płyŭkaje i niezrazumiełaje. Našyja pretenzii – nieabhruntavanyja. Našyja paety i našyja fiłosafy – zanadta niezrazumiełyja. Jany i źjavilisia zanadta rana – miesca dla Biełarusi ŭ mazhach śvietu jašče niama, a fiłosafy jość: heta nonsens. Asensoŭvajcie toje, što my možam uspryniać i acanić – kaža Zachad. Dla bolšaha čas jašče nie pryjšoŭ.
Mienavita hetym i zajmajecca pieršaja biełaruskaja nobieleŭskaja łaŭreatka.
Pryjemna, što jaje praca była acenienaja. Jak pryjemna byvaje zaŭždy, kali vysiłki talenavitaha čałavieka nie minajuć darma. Bo toje, čaho varta bajacca ŭ pieršuju čarhu – heta pustata.
Pryjemna, što pieršaj uładalnicaj Takoj Uznaharody zrabiłasia žančyna.
Pryjemna, što niešmatlikija, ale zaciatyja kamentatary sajtaŭ Radyjo Svaboda i «Našaj nivy», jakija tak doŭha i tak biazdarna ckavali piśmieńnicu, narešcie padaviacca svaimi vyviaržeńniami.
Pryjemna, što…
Napeŭna, heta ŭsio. Ciapier ad nas z novaj siłaj buduć čakać taho, čaho čakajuć užo daŭno. Dobraj litaratury pa-rasiejsku. Tłumačeńnia savieckaj dušy, jakuju my sami daŭno pachavali i na jakuju pakrysie zabylisia.
Pieramoha Śviatłany Aleksijevič, jak by nam ni chaciełasia advarotnaha, – heta paraza biełaruskamoŭnaj litaratury. Na ščaście, nie ŭ vajennym sensie słova, a chutčej, u spartovym. Prosta niekalki knih, napisanych žurnalistkaj Śviatłanaj Aleksijevič pa-rasiejsku, akazalisia bolš dachodlivymi, uciamnymi i mudrymi dla zachodniaha śvietu, čym usia pryhožaja biełaruskamoŭnaja litaratura z vahonami jaje knih i sonmami jaje žyvych i pamierłych kłasikaŭ.
U čym tut reč: u tym, što mienavita «vielikij i mohučij» jość movaj savieckaj dušy, jakuju nam prapanujecca ličyć svajoj, i inšyja havorki niepaźbiežna falšyviać? A moža, u tym, što biełaruskamoŭnaja litaratura śviadoma idzie pa zahannym šlachu samapadmanu? Nie tyja temy, hieroi, skažonaje razumieńnie aktualnaści?
Mahčyma, nas prosta padviała manija ŭłasnaje vieličy.
Jakija nastupstvy budzie mieć hetaja padzieja dla tysiačy hrafamanaŭ, jakija raptam paličyli, što im jość, što skazać śvietu? Nijakich, chiba što zajzdraści ŭnutry krainy zrobicca jašče bolej, a pierakładčykaŭ ź biełaruskaj za miažoj – mieniej.
Jość jašče i takoje pytańnie: što hetaja premija daść biełaruskaj litaratury?
U tym i reč, što, chutčej za ŭsio, ničoha asablivaha. Biełaruś jašče bolš tryvała budzie asacyjavacca z rasiejskim kulturnym śvietam. Pošuki novych Tałstych i Dastajeŭskich, ulubionaja hulnia zachodnich nastalhikaŭ, ciapier nie abminuć i našy abšary.
Ale što pierajmacca? Nobieleŭskaja premija maje takoje samaje dačynieńnie da litaratury, jak Hieorhij Marčuk. Jaje nie atrymali ni Džojs, ni Nabokaŭ, ni Kafka.
A Śviatłana Aleksijevič voś atrymała. Z čym jaje i vinšuju. Ščyra, biez radaści i nianaviści. Z dumkami pra Razanava i z styłym błakitnym viečaram za vaknom.
Kamientary