«Jezžaj k svoim biendierovcam i tam mitinhuj!» — cedzić praz zuby najbližejšy da mianie ataman, hrudzi jakoha nahadvajuć ikanastas.
Jość śviaty, jakija śviatkujucca pa tradycyi, a jość śviaty, jakija adznačajucca pa inercyi. Da liku apošnich u Biełarusi adnosicca Dzień biełaruskaha piśmienstva j druku. Źjaviŭsia jon na pačatku 90-ch i byŭ zusim niališnim u biełaruskim śviatočnym kalendary. Nu chiba kiepska, kali ŭ Navahradak, Połacak albo zabyty Boham Turaŭ (a śviata ad pačatku zadumvałasia jak vandroŭnaje) pryjaždžajuć piśmieńniki, vydaŭcy, knihahandlary j pryvoziać ludziam Knihu? Ci — kali vysoki staličny načalnik dobrym słovam zhadaje Franciška Skarynu j, chaj sabie pa papiercy, zapinajučysia, abvieścić na šmatludnym placy, što j jaho, akazvajecca, «Boh z taho jazyka na śviet puściŭ». Adbudziecca śviata j sioleta, takoj biady, što z usioj piśmieńnickaj hramady na jaho buduć dapuščany adzin himnatvorac i piśmieńnica nieśmiarotnaj benkiendorfavaj parody, što samachoć dy ź nieabyjakim starańniem uziałasia vykonvać rolu cenzara.
Dumałasia, što padobnaje mahčyma tolki ŭ našaj niezvyčajnaj krainie. Akazałasia — nie, u bratoŭ-ukraincaŭ taksama isnuje śviata, jakoje adznačajecca chutčej pa inercyi, čym pa tradycyi. I nazyvajecca jano Mižnarodnym šaŭčenkaŭskim śviatam «U siamji volnaj, novaj…», uražańniami pra jakoje ja j chaču padzialicca z čytačami «NN».
Pryjaždžajem u Kijeŭ. U tamtejšym Sajuzie piśmieńnikaŭ adklučanyja telefony (znajomaja karcina, u nas ich adklučajuć peryjadyčna). Z razmovy z ukrainskimi kalehami daviedvajemsia, što pryjezd niekalkich zamiežnych delehacyj staŭsia mahčymym tolki dziakujučy deputatam Viarchoŭnaj Rady z frakcyi «Naša Ŭkraina», jakija sabrali hrošy, bo rachunak piśmieńnickaj arhanizacyi aryštavany. Haściam vydajuć zaprašalniki na ŭračysty kancert u filarmonii. Słuchajem: narodny chor, tryjo bandurystaŭ, soła opernych śpievakoŭ, śpiavačak i namieśnika mera, vieršy Kabzara ŭ vykanańni narodnaha artysta; hladzim: etnahrafičnuju kampazycyju, chareahrafičnuju pastanoŭku, hałavakružnyja skoki chłopcaŭ u šaravarach, jakija svaim impetam nie sastupajuć «dzikim tancam» na Eŭrabačańni. Piśmieńnikaŭ nie čuvać.
Paśla kancertu naviedvajemsia na vystavu «Knižny sad», jakaja adbyvajecca poruč u trochpaviarchovym specyjalizavanym budynku. Znachodžu j kuplaju śviežy numar časopisu «Vieža» ź pierakładami apaviadańniaŭ Barysa Piatroviča. U vočy kidajecca znajomy vusaty partret, pad jakim lažać ź dziasiatak padručnikaŭ, kniha «Pra hierb i ściah» i niekalki fotaalbomaŭ. Padkručvaju vusy j z vyhladam vypadkovaha minaka z Chraščacika tyckaju palcam u partret: «Ce ščo, biłoruśkij pyśmennyk?» U adkaz vysłuchoŭvaju ahitpropaŭskuju lekcyju pra mudruju palityku biełaruskaha prezydenta, pramoŭlenuju biez asablivaha impetu.
Poŭny varyjant artykułu hladzicie ŭ hazecie "Naša Niva".
Michaś Skobła
Kamientary