Ja, budučy na piensii, pracavaŭ u SŠ№ 34 h. Viciebska rabočym pa ramoncie i absłuhoŭvańni budynka škoły. Raz pryjšli pradstaŭniki rajona, i im nie spadabałasia, što partrety Łukašenki visiać pad plonkaj. Skazali zaklučyć ich u ramki da zaŭtrašniaha dnia. My, troje rabočych, pracavali da dzieviaci hadzin viečara. U škole niama škła, faniery, na ramki niama bahieta, my piłavali tupoj frezoj na drevaapracoŭčym stanku, z padvała išoŭ dym u kłasy.
Pamiataju, Łukašenka skazaŭ: «Nastaŭnik — heta nitačka, katoraja źviazvaje mianie z narodam». Voś hetyja nitački (nastaŭnicy) — nohi ŭ ruki i biahom u kramu, kuplać za svaje hrošy kalarovyja fota Łukašenki. Ramki my niejak zrabili, praŭda, puskali na ich navat plintusy.
Kamientary