Syšła inšaja epocha
Pamior Jaŭhien Hlebaŭ, aŭtar baletaŭ «Vybrańnica», «Alpijskaja balada», «Tyl Ulenšpihiel», «Maleńki prync», «Kurhan»
Jahony «Tyl Ulenšpihiel» jašče ź dziacinstva zavarožvaŭ mianie svajoj jarkaściu i vobrazami. Ale dla mianie asabista Hlebaŭ źviazvajecca najpierš z toj melodyjaj, jakaja spačatku zahučała ŭ filmie «Dzikaje palavańnie karala Stacha» i cudoŭna ahučyła prozu Karatkieviča. Jaje ŭniversalny čałaviečy liryzm spałučajecca ź niečym vielmi blizkim, vielmi biełaruskim adčuvańniem svajoj ziamli, sa ščymlivym, mudrym i ŭsio ž aptymistyčnym adčuvańniem biełaruskaha losu. Dla inšych — inšaje.
Piatro Vandziłoŭski, dyryžor jubilejnaha kancertu ŭ filarmonii, pryśviečanaha 70-m uhodkam kampazytara (apošniaha pryžyćciovaha kancertu Ja. Hlebava):
«Muzyka Hlebava — heta ŭžo klasyka, heta inšaja epocha, jakaja, na žal, adyšła. U jaho nastupnikaŭ estetyka pamianiałasia, jany bolš daśledujuć składanyja psychalahičnyja stany, časta niejkija strašnyja fantasmaharyčnyja rečy, časam kantakty ź niejkimi ciomnymi siłami. I ciapier asabliva kantrasna vyhladaje muzyka Hlebava, ź jakoj ja źviazvaju asablivuju dabryniu, niejkuju ciepłyniu, adčuvańnie vialikaha aptymizmu.
U Hlebava navat u vielmi napružanaj muzycy, naprykład, u «Alpijskaj baladzie» prahladajecca niejkaje čałaviekalubstva i aptymizm. Takim čynam, my stracili takoha čałavieka i takuju asobu, jakaja niesła ŭ sabie ceły śviet aptymizmu i śvietłyni.
Arkiestar Hlebava — heta nadzvyčaj pyšny arkiestar, u vialikim składzie. Ad muzykaŭ patrabujecca dobraja padrychtoŭka i dakładnaść vykanańnia ŭsich elementaŭ partytury. Jahonaja muzyka maje absalutnuju praličanaść formy, absalutnuju jasnaść muzyčnaha vobrazu i absalutnuju pradumanaść charaktaru i intanacyjaŭ.»
Anatol Zarubka, pieciarburski kampazytar, navučaŭsia ŭ biełaruskaj kanservatoryi:
«Hlebaŭ zastaniecca navataram, jaki aśviažyŭ, praśviatliŭ styl biełaruskaj savieckaj muzyki».
Nadzieja Buncevič, muzykaznaŭca:
«U jaho nadzvyčaj admietnaja arkiestroŭka. Ale jana nia prosta maje tyja ci inšyja asablivaści, jana nastolki jarkaja i nastolki demakratyčnaja, što vabić da siabie ŭsich tych, chto navat nia vielmi dobra stavicca da muzyki akademičnaj. Mienavita jahonaja arkiestroŭka dałučyła da biełaruskaj muzyki mnohich z tych, chto jaje raniej uvohule nie zaŭvažaŭ.
Jaŭhien Hlebaŭ pracavaŭ praktyčna va ŭsich žanrach, ale hałoŭnym mnie zdajecca toje, što ź jahonym imiem adkryłasia zusim novaja perspektyva ŭ biełaruskim balecie. Najpierš heta byli jaho chareahrafičnyja naveły, siarod jakich najbolš viadomyja, peŭna, jaho «Muškietery», jakija i siońnia vielmi papularnyja. A potym — šmatlikija balety: «Mara», «Vybrańnica», «Alpijskaja balada», siarod jakich ja chacieła b vyłučyć najpierš «Tyla Ŭlenšpihiela». Heta byŭ pieršy balet, jaki byŭ pastaŭleny nia tolki ŭ Biełarusi, ale i daloka za jaje miežami, u Finlandyi. U Hielsynkach lubili hety bliskučy tvor, paćvierdžańniem čaho stałasia pastanoŭka krychu paźniej jašče i «Maleńkaha prynca» na hetaj ža scenie».
Anatol Bahatyroŭ, kampazytar, narodny artyst SSSR, narodny artyst Biełarusi, prafesar:
«Hlebaŭ vučyŭsia ŭ mianie 6 hadoŭ vielmi vydatna. Pryjšoŭšy ŭ kanservatoryju biez anijakaj padrychtoŭki (navat nia viedaŭ notaŭ), jon staŭ vialikim majstram. Hlebaŭ byŭ vielmi racyjanalny. Cikaviŭsia arkiestroŭkaj i arkiestravaŭ vydatna, bliskuča. Kali jon svaje tvory pakazvaŭ u Maskvie, im vielmi zacikaviŭsia Šastakovič, zaprašaŭ da siabie dadomu i prapanoŭvaŭ pastupać u aśpiranturu, abiacaŭ usialakuju padtrymku, ale Hlebaŭ čamuści admoviŭsia».
Alaksiej Frałoŭ
Jaŭhien Hlebaŭ (10.09.1929, h. Rosłaŭ Smalenskaj vobł. — 12.01.2000, Miensk), kampazytar i pedahoh. Narodny artyst SSSR (1984), narodny artyst BSSR (1973). Člen KPSS z 1977. Skončyŭ Biełaruskuju kanservatoryju (1956). Vykładaŭ u Mienskaj muzyčnaj vučelni i Biełaruskaj kanservatoryi. Hałoŭnyja žanry, u jakich stvaraŭ, — symfonija, balet, vakalna-symfoničnyja tvory i inšyja.
Kamientary