Archiŭ

Vyniki 90-ch: teolah Iryna Dubianieckaja ŭ haściach u “Našaj Nivy”

№ 38 (195), 18 — 25 vieraśnia 2000 h.


 

Adčuvańnie bahoŭ-stvaralnikaŭ

Vyniki 90-ch: teolah Iryna Dubianieckaja ŭ haściach u “Našaj Nivy”

 

Iryna Dubianieckaja – biblist, filolah. Dačka Michała Dubianieckaha, dyrektara vydaviectva “Mastackaja litaratura” ŭ 1978—1985 h., siastra paetki Haliny Dubianieckaj. Z 1990-ha — redaktarka časopisa “Unija”. Licencyjat tealohii. Rychtuje daktarat z sakralnaje tealohii (“Kosmas i chaos u Biblii”) i licencyjat z aryjentalistyki (“Cyvilizacyja ŭharytaŭ”) u Lovenskim (nia błytać ź Luvenskim) universytecie.

 

“Što ni kažycie, a my ŭsio ž taki majem dźvie Biełarusi. My lacim adnym samalotam — adkul by ja ni lacieła, z Bruselu ci z Varšavy – samalot adzin, i ludzi siadziać pobač. Voś pobač sa mnoj siadzić čałaviek, jaki lacić u Minsk, a ja laču ŭ Miensk. I, aproč hramadzkaha transpartu, my nikoli nie skryžoŭvajemsia. Ja šmat hadoŭ pražyła ŭ Miensku i nia viedaju, ci žyła ja ŭ Minsku ŭvohule choć adzin dzień svajho žyćcia. Ja, musić, vielmi ćmiana ŭjaŭlaju navat, što takoje Minsk — viedaju tolki pa apoviedach maich siabroŭ.

My majem dźvie Biełarusi. Voś, naprykład, śviatkavali dzień Aršanskaj bitvy. Heta nie istotna, kolki čałaviek pryjšło, ale pryjšli tyja ludzi, dla jakich heta — vialikaje śviata. Jość dźvie krainy, u jakich dźvie roznyja stalicy, chaj jany supadajuć terytaryjalna, ale jany ŭsio roŭna znachodziacca ŭ niejkich roznych vymiareńniach. Tyja dźvie Biełarusi majuć roznyja kalendary, roznyja śviaty. Ja navat nia pamiataju, jakija śviaty śviatkuje łukašenkaŭskaja dziaržava, ja nia viedaju, kali ŭ ich dni niezaležnaści i ci jość jany ŭ ich uvohule, i ci jość u ich dzień kanstytucyi.

Što jašče cikava – u toj Biełarusi, jakaja chacieła b sabrać razam usich, chto havoryć i piša pa-biełarusku, jość dźvie biełaruskija movy – biełaruskaja i BSSRaŭskaja. Reč nia ŭ pravapisie. Roźnica — u jakaści.

Vaźmicie, naprykład, paeziju. Kolki apošnich hadoŭ ja čytała tolki tuju paeziju, što drukavali “Naša Niva”, “Krynica”, što raspaŭsiudžvajecca pa rukach, nu i, biezumoŭna, toje, što piša maja siastra — i jakim paetyčnym nabytkam ja ŭzbahaciłasia za hetyja apošnija hady! Paezija vielmi jakasnaja, jaje vobraznaść uzbahačajecca, i kštałcujecca mova ludziej, jakija pišuć, — praŭda, inšy raz maładyja paety drukujucca troški zarana.

Ale, ź inšaha boku, zaraz prylacieła ŭ Miensk, hladžu — lažyć numar “LiMu”, jaki nazyvajecca “Dzień paezii”. Dobra, dumaju, “LiM” uziaŭ na siabie śviatuju spravu. Ja pačała čytać — i hadzinaŭ šeść nie mahła ad hetaha adarvacca. Nie mahła pavieryć svaim vačam! Tam takija rečy… Kštałtu “parfuma ściakała z vačej”... “Sumoŭje” błytajuć ci to z sumam, ci to z samotaj… Spačatku padumała, što ŭ ich niešta nia toje z karektaram, potym baču — karektar ni pry čym. Idzie vielizarnaja kolkaść vieršaŭ roznych aŭtaraŭ — ludzi pišuć vieršy, nia viedajučy movy. Heta ŭžo nia prosta niepiśmiennaść maładych (jakaja, darečy, taksama strašenna zaŭvažnaja). Tam niama havorki pra paeziju jak takuju, tam niemahčyma navat skazać: voś heta dobry vierš, a voś heta — niadobry. Kali znachodziš vierš z vaśmi radkoŭ, dzie niama nivodnaj pamyłki, užo dumaješ: “Voś, dobra”. I heta nie hrafamanija. Z adnoj biełaruskaj litaratury ŭźnikajuć dźvie roznyja substancyi: adna kštałcuje movu, a druhaja... Voś što ja maju na ŭvazie pad dźviuma Biełarusiami.

Jość takoje mierkavańnie, što zaraz u Biełarusi zaniapad. Prosta niejkaja častka ludziej — navat tvorčych — pavieryła ŭ toje, što jany žyvuć u zaniapadzie, dyk jany i sapraŭdy pavinny “zaniapaści”.

Cikavaja prablema vybaru — vieryć u toje, što ŭ nas usio błaha i robicca horš i horš, ci vieryć, što ŭ nas usio dobra i robicca lepš i lepš.

My z majoj siabroŭkaj razam vyjechali i potym zvyčajna razam pryjaždžali ŭ Biełaruś i razam viartalisia ŭ Anhielščynu. U nas pytalisia: “Nu, jak tam Biełaruś?” U zaležnaści ad taho, u kaho z nas pieršaj pytalisia, jany atrymlivali dyjametralna procilehłaje ŭjaŭleńnie. Maja siabroŭka kazała, što žabractva raście, narod biadnieje, kvołyja parastki pradprymalnictva źniščajucca, nichto ničym nia choča zajmacca, ludzi pačynajuć śpivacca i h.d. Kali pytalisia ŭ mianie, ja raskazvała, što ja schadziła na dźvie premjery, usio tak fajna, tak dobra robiać! Opera palepšała, balet taksama. Nie paśpieješ vokam zirnuć, pryjaždžaješ na nastupnaje leta — a tut užo novaje pryhožaje, jakasnaje vydańnie. Knižki niejkija pačali vydavacca. Tam za hod sprabuješ choć jak-niebudź razbudzić spakojnuju, sytuju i lanivuju ŭniversyteckuju atmasferu to ŭ Anhielščynie, to ŭ Belhii, a tut mianie budziać! U Biełarusi adbyvajecca takoje namnažeńnie enerhii, i nia treba nijak prystasoŭvacca da ŭstalavanaj płyni śviadomaści, ustalavanaj mentalnaści, tut jašče možna “stvarać śviet”, śviet choča być stvoranym, śviet choča być źmienienym, śviet zaležyć ad nas, i tut, na Biełarusi, heta adčuvaješ lepš, čym u jakim inšym miescy.

Čym bolšy ŭnutrany duchoŭny patencyjał nazapašany, tym praściej u palityčnym sensie.

Kali viarnucca da paraleli dziesiacihadovaj daŭnaści, Deklaracyja Niezaležnaści padałasia cudam mienavita tamu, što hety patencyjał byŭ niedastatkovy. U 1990-m adna ciotka, pamiataju, skazała mnie ŭ drukarni, dzie drukavaŭsia naš časopis “Unija”: “Što, kiłbasy ŭ kramach paboleje ad taho, što vy “Miensk” napisali zamiest “Minsk”?” Ciapier tak nichto ŭžo nia skaža. Choć sapraŭdy hramadztva zastajecca padzielenaje, ale taja praca, jakaja biełarusami rabiłasia i niekudy nibyta źnikała, nasamreč nikudy nie prapadała, a nazapašvałasia ŭ pavietry, i pavietram tym dychajuć inšyja ludzi. Hetyja ludzi nia buduć čytać šykoŭnuju biełaruskuju paeziju. Ale jany, jakija chodziać štodnia pa vulicach paralelnaha horadu, Minska, dychajuć tym samym pavietram.

I ciapier ja zaŭsiody maju pryvilei ŭva ŭsich ustanovach — u paliklinikach, u kramach, bo im usim tak chočacca mnie dahadzić, što ja “tak pryhoža razmaŭlaju pa-biełarusku”.

Mnie zdajecca, što ŭ Minska jość adna zapavietnaja mara: jon mroić pra adno-adzinaje, ale padśviadoma samomu sabie ŭ hetym nie pryznajecca: jon choča źlicca ź Mienskam, kab hetyja dźvie roznyja prastory stali adnoj asobaj. Takoje padvajeńnie asoby ŭ čałavieka nazyvajecca šyzafrenijaj. Zaraz idzie padvajeńnie Biełarusi — heta taksama možna nazvać šyzafrenijaj. Heta sapraŭdy padvajeńnie, sapraŭdy raskoł. Miensk žyvie nastolki paŭnakroŭna i nastolki cikava, a Minsk, kali zaŭvažaje heta, moža i śviadoma choča niejkim čynam dałučycca da hetaha, a kali nie zaŭvažaje, dyk padśviadoma hetaha choča. Minsk vielmi choča źlicca ź Mienskam i tamu, mnie zdajecca, nakolki pašyrajecca Miensk, nastolki pamianšajecca Minsk, bo Miensk pašyrajecca za košt taho, što častka Minska robicca Mienskam. Chutčej za ŭsio tak.

Pamiataju, jak ja baluča pieražyvała, kali Viarchoŭny Saviet nie pahadziŭsia źmianić nazvu stalicy. Ja pamiataju tyja debaty, spačatku čytała ŭ hazecie pra ich, potym hladzieła pa telebačańni, i pamiataju, što ja tak vybuchnuła emacyjna, što ŭsie dzivilisia. Ja navat łajałasia. A ludzi ź Minska nie mahli hetaha zrazumieć i kazali: ”Nu i što. A ja pryvyk. A my pryvykli”. Da čaho vy pryvykli?

Heta jak by z roznaj pamiaci i roznaj historyi, z roznaha minułaha — hetyja Miensk i Minsk. Bo ŭ Minska historyja karacieńkaja, maleniečkaja, a ŭ Miensku — o-ho-ho! Ja štohod zvyčajna jedu na Haradzišča, adkul Miensk pačynaŭsia. A ludzi ź Minska nia viedajuć, što heta takoje i navošta jano ŭvohule jość. I čym jašče adroźnivajucca Miensk i Minsk — Miensk nia moža, naprykład, padniać Haradzišča, kab jano stała parkam ci zapaviednikam, turystyčnym miescam, nia moža, bo hrošaj nia maje. A Minsk maje, ale ničoha nia robić. Bo jon sam nia viedaje, što lepš, i zaŭždy vahajecca. Z adnaho boku, jon i nia choča tam ničoha rabić, bo chleba ŭ kramach nie paboleje, kali ty Haradzišča ŭparadkuješ, a z druhoha boku, Minsku taksama chočacca, kab było dobra. Nie, ja nie kažu, što nikoli nie była ŭ Minsku, ja vypadkova patraplała — raz ci dva — na niejkija śviaty, jany ŭ nas časta byvajuć pad voknami – ja vyrasła na praspekcie Mašerava. I voś tady hladziš, jak śviatkuje Minsk... Ja liču, što muzyka, jakaja tam hučyć, prosta strašnaja, brydkaja. Časam robiać sceny z falklornymi tancami, narodnymi kalektyvami, byvaje, jakich-niebudź babak pryviazuć dla kalarytu i kinuć siarod pjanaha tłumu. A zvyčajna, vyjduć rumianyja ružovaščokija dzieŭki-chłopcy u pseŭdanarodnych razmalavanych strojach. Bačycie, u Biełarusi navat falklory dva. Toje, što nazyvajecca falkloram u krainie z stalicaj Minsk, zusim nie nazyvajecca falkloram u krainie z stalicaj Miensk. Inšyja ludzi, inšaje razumieńnie śviata, inšyja rečy ich radujuć.

Ale nikoli nia moža tak skłaścisia, što abjadnańnie adbudziecca ŭ bok Minska. Taja dziaržava, što dumaje i havoryć na movie, jakaja nazyvajecca padobna da nazvy hetaj dziaržavy, — toje, što nie “Respublika Biełaruś”, toje, što prosta “Biełaruś” — jano nikoli nie źlijecca ź inšaj dziaržavaj.

Vielmi redka, ale byvaje, što ŭ nas biełaruskaj movy nie razumiejuć ludzi. U našym domie zrabili abutkovuju kramu, my dumali kupić tam sabie abutak. Ja pahladzieła — tam usio skuranoje, ja takoha nie ŭžyvaju — i ja spytałasia: “U vas abutak tolki sa skury?” Jakimi vačyma na mianie toj chłopiec pahladzieŭ! Pa-mojmu, jon nie zrazumieŭ nivodnaha słova z taho, što ja skazała. I potym, kali jon patłumačyŭ mnie niejkim čynam, što jon ničoha nia ciamić, i jahonaja pamočnica
pierakłała, ja pytajusia: “Adkul vy taki?” A jon kaža: “Atsiuda”. “Što značyć “atsiuda”, Vy što, u hetaj kramie naradzilisia?” — “Iz Minska”.

Vy kažacie, takija ludzi zaraz kamfortna siabie adčuvajuć u nas. Napeŭna, tak, heta ichnaje narmalnaje žyćcio. Ale niedzie na ŭźmiežku ichnaje śviadomaści taksama jość Miensk sa svaim inšym žyćciom, jość hetyja “beneefaŭcy, jakija sa svaimi ściahami ŭvieś čas čahości ciahajucca”. I navat kali jany žyvuć nie ŭ stalicy, a dzieści na vioscy ci ŭ lubym miastečku Biełarusi, u ich padśviadomaści siadzić, što “dzieści jość niejkija jany, jakija čahości chočuć, a my ničoha nia chočam”. Ludzi jość ludzi, narmalnyja ludzi — heta nie zmahary, narmalnyja ludzi chočuć žyć spakojna tut i ciapier. A na jakoj movie havaryć, u jakoj dziaržavie žyć — jakaja roźnica ludziam, pa sutnaści. Ja nia dumaju, što kolkaść ludziej, jakija ŭtulna siabie adčuvajuć, nikoli nia čujučy biełaruskaj movy, sapraŭdy raście. Tut reč navat nia ŭ movie. Tut sprava idealahičnaha paradku. Raniej była zahana inšaja: tolki pačuje chto-niebudź biełaruskuju movu — adrazu pytajecca: “A Vy što, BNF?” Ciapier tak nichto nia budzie pytacca. A raniej, jašče da BNF, pytalisia: “A Vy što, vučycielnica?” Mnie zdajecca, ciapier ahulnaje staŭleńnie — siaredniaje, masavaje — nastolki bolš hatovaje da ŭspryniaćcia čahości novaha, čahości inšaha, nastolki bolš skiravanaje ŭnutrana ŭ inšuju Biełaruś, što jak by chto ni sprabavaŭ abmiežavać svoj śviet prablemami siońniašniaha dnia — usio roŭna nikudy nia dziecca ad taho, što čas źmianiŭsia, pavietra źmianiłasia, sytuacyja źmianiłasia. Heta viedajuć i abmiarkoŭvajuć ludzi na ŭsich uzroŭniach, samyja prostyja, što nazyvajecca “siaredniestatystyčnyja”.

Sprabavali niejak znoŭ puścić biełaruskija karani ŭ raźbiełaruščanaj Vilni, heta pryvablivała. Niedzie ŭ hodzie 1992-m — 1993-m, moža trochu paźniej, my sustrelisia tut u Miensku ź Sieržukom Vituškam, jon byŭ źjechaŭšy ŭ Vilniu, ja — u Anhielščynu. Kali tut vidavočna ŭžo pajšła napierakasiak palityčnaja sytuacyja, my ź im havaryli — i jamu, i mnie siabry žartam zakidali: “Čaho ty chočaš, ty ž źjechaŭ”. Nichto nikoli nia skaža, što było b, kali b my nia źjechali, heta možna tolki prahnazavać. I Vituška kazaŭ mnie tady, što treba razyhrać vilenskuju kartu i pahladzieć, što z hetaha atrymajecca. Voś jon jaje ŭžo dziesiać hadoŭ razyhryvaje — pa-mojmu, hetaja karta bitaja. Dobra, kali buduć biełaruskija centry paŭsiul, ale kazać, što Vilnia zastajecca našaj — nastolki ŭžo mitalahizavanaj u sučasnaści — stalicaj… I “Naša Niva”, vilenskaja lehienda, chilicca da Miensku — nia tolki z-za taho, što rabicca ŭ Miensku — praściej matarjalna, ale heta niejak bolš metazhodna.

Naroŭni ź Vilniaj paŭstajuć dva inšyja mocnyja biełaruskija centry — heta Varšava i Praha. Zaraz vielizarny prytok siłaŭ ź Biełarusi idzie ŭ Prahu. Mahčyma, raniej heta było źviazana z Radyjo “Svaboda”, ale ciapier nia tolki ź im, ciapier tam utvarajecca biełaruski centar.

Londan zaŭsiody byŭ vielmi biełaruskim. Kali žyvieš u Londanie, dyk zdajecca, što ŭvohule centar Biełarusi — heta Londan. Praŭda, ludzi z usich krainaŭ kažuć, što kali žyvieš u Londanie, to zdajecca, što Londan – heta i ichnaja stalica. Vielmi šmat biełarusaŭ prajaždžajuć praź Londan albo jeduć u Londan pa niejkija svaje patreby. Tam ajcom Alaksandram Nadsanam utvorany cudoŭny biełaruski centar, tam vydatnaja biblijateka imia Franciška Skaryny. Tam usio dapamahaje pryvieści dumki ŭ jasnaść. Kali havoryš ź ludźmi, jakija pačali zmahacca za volu i niezaležnaść hadoŭ na sorak-piaćdziasiat raniej za nas, vyjechali ź Biełarusi ŭ časie druhoj suśvietnaj vajny, a ciapier žyvuć u Vialikaj Brytanii, razumieješ, nakolki roznyja my. Ale my ź ich vyraśli. U nas paniaćcie niezaležnaj volnaj Biełarusi našmat šyrejšaje, čym u ich, tamu što pad niezaležnaj i volnaj my razumiejem jašče i duchoŭna mocnuju, kulturna raźvituju, pryhožuju Biełaruś — takuju, jakoj jana i jość.

A toje, što łučyć roznyja pakaleńni biełaruskich niezaležnikaŭ — — heta pačućcio hustu, miery, fantazija, paetyčnaść. Tysiaču razoŭ kazali, što my — nacyja paetaŭ. Heta adna z asablivaściaŭ Biełarusi j biełarusaŭ.

Siarod biełaruskich kulturnych centraŭ jość jašče Biełastok. Vilnia — duchoŭnaja stalica Biełarusi na praciahu stahodździaŭ, ale j Biełastok — heta fantastyka. (My — adzinaja kraina ŭ śviecie, jakaja, vyjhraŭšy vajnu, straciła terytoryju.)

U 80-ja, na pačatku 90-ch, my jeździli ŭ Vilniu, kab prosta hłynuć pavietra, napojenaha biełaruskaj architekturaj — heta byŭ adziny horad, jaki zachavaŭ vielizarnuju kolkaść biełaruskaj pryhažości. U Miensku tolki na majoj pamiaci stolki źniščyli, zastałosia ŭ Mahilovie trochu, u Horadni trochu, u Połacku trochu, u Miensku trochu, a ŭ Vilni zachavałasia ŭsio. Tudy pryjaždžaješ i bačyš, što takoje biełaruskaja architektura, što takoje vilenskaje baroka. Vilnia — zaŭsiody Vilnia.

A jak mianiaŭsia Miensk na pačatku 90-ch! Spačatku panarastali hetyja maleńkija kramački. Z adnaho boku, heta dobra, a z druhoha — brydka, kali kudy vokam ni kiń, akramia tych kramačak ničoha nie vidać. Ich pačali źniščać. Potym paŭsiul źjavilisia muzyčnyja šapiki, i tak hučna! Ciapier ja ich zusim nia čuju, a tady prosta pad voknami kryčali. A ciapier hety rytm źmienaŭ u haradzkim asiarodździ trochi zamarudziŭsia. Zaraz kali źmiena idzie, to drobnaja.

Ja niadaŭna čuła razvahi, što Biełaruś usia — i ekanamičnaja, i palityčnaja — utrymlivajecca na hrošy biełaruskaj mafii ŭ Maskvie (pieravažna palešukoŭ). Tam, maŭlaŭ, jość niejkaja kolkaść ludziej — častku ź ich ja viedaju asabista — jakim pakul što vyhadnaja takaja sytuacyja, jakaja isnuje ŭ Biełarusi, ale jany hatovyja investavać u Biełaruś takija hrošy, jakich nivodnaja postsavieckaja prastora paprostu nia bačyła. Nia viedaju, nakolki heta praŭda ci niapraŭda, ale jana jość — niejkaja treciaja Biełaruś, pra jakuju my nia viedajem, heta Biełaruś finansava zabiaśpiečanaja, bahataja, jakoj usio roŭna, Minsk ci Miensk. Nia viedaju, u jaki bok hetyja ludzi paŭpłyvajuć, kali čas źmienicca, a čas źmianiajecca — chočam my taho ci nia chočam — i źmianiajecca ŭ vielmi dobry bok.

Voś, mnohija biełaruskija dziejačy pryjaždžajuć na Zachad i skardziacca, što dziaržava spyniaje finansavańnie. Pierastaje padtrymlivać biełaruskija prajekty, vydaviectvy, hazety. Skroź pryvodziać prykład taho, što biełaruščynu zaciskajuć u Biełarusi — spynienaje finansavańnie. Maŭlaŭ, my krucimsia, nam niama na što žyć. Jany nie razumiejuć, što hetamu na Zachadzie nie spačuvaje ŭžo nichto. Nichto nia moža zrazumieć, a čamu, zrešty, vam dziaržava płocić. Ludzi pryvykli, što płocić dziaržava, ale chto płocić, toj i muzyku zamaŭlaje. Vielmi mnie padabajecca, što narešcie jość śviadomaść, što płacić za siabie treba samim, samim znachodzić srodki, samim sprabavać akuplacca, ale nie šukać hrošaj u dziaržavy. Vielmi važna, što ciapier biełarusy pačynajuć stanavicca na nohi — choć heta vielmi ciažka i vielmi baluča. Ujavicie sabie, što dziesiacihodździami pryvykli, što zarobak prychodzić adniekul u peŭny čas u peŭnym pamiery, byccam sam saboju. Zarobak, nia tolki ŭ biznesie, ale asabliva ŭ tvorčaści, nie pavinien prychodzić ad dziaržavy ŭ peŭny čas u zahadzia pryznačanaj kolkaści — heta vielmi važna dla pačućcia niezaležnaści i dla ŭstalavańnia niezaležnaści, bo palityčnaja niezaležnaść nia pryjdzie ŭ finansavaj zaležnaści i nia pryjdzie ŭ mentalnaj zaležnaści. A ŭ nas časta płačuć, što voś my chočam hetuju dziaržavu źmianić, dziaržava biaka, my chočam niezaležnuju volnuju Biełaruś z dobrym biełaruskamoŭnym razumnym čałaviekam na čale, ale my chočam pry hetym, kab taja dziaržava, jakuju my chočam źmianić, nam płaciła; my budziem pisać našyja knižki suprać hetaj dziaržavy na hrošy dziaržavy — heta ž niemahčyma! Heta hłyboka niapravilna, bo nikoli nia pryjdzie nijakaja palityčnaja niezaležnaść, kali niama niezaležnaści ŭnutranaj.

Adčuvańnie, što śviet zaležyć ad mianie, ad taho, jak ja jaho zrablu, ź jakim my žyli ŭ 1990 hodzie, źnikła. Ale, pa-mojmu, jano viartajecca na inšym uzroŭni. Adna reč — ahulnaja chvala ramantyki, jakaja zachłynaje, kali robiš — jak idzieš u bojku. Ciapier hetaje pačućcio hruntujecca nie na entuzijaźmie: bolš-mienš vymaloŭvajecca perspektyva raźvićcia kultury. Ciapier heta adčuvańnie, što ja adkazny za śviet, bo śviet budzie taki, jakim ja jaho stvaru.

Ja ceły hety hod dumała nakont času. Moža, tamu, što sioleta — dziesiać hadoŭ z 1990 hodu, kali ŭsio adbyłosia, usie niezaležnyja vydaviectvy paŭstali, paŭstała carkva, Deklaracyja Niezaležnaści była abvieščanaja, parlamenckaja apazycyja BNF utvoranaja — dziesiać hadoŭ usiamu. U “Svabodzie” była havorka z Paźniakom pra heta. Jon kaža: “Ciapier, ź ciapierašnim dośviedam, hledziačy nazad, ja mahu skazać, što heta byŭ cud, što heta było niemahčyma, heta suprać usich zakonaŭ lohiki, kab 25 čałaviek pieramahli ŭsiu vielizarnuju staruju systemu”. Potym niejak u mianie pytalisia, jak heta było mahčyma. Pa lohicy, kali pierabiraješ usio toje, što adbyvałasia, — heta było niemahčyma. A potym dumaješ: čamu ŭsio toje, što zdavałasia niemahčymym, było mahčyma?

Šmat u jakich ludziej, asabliva ŭ tych, chto vielmi aktyŭna ŭdzielničaŭ u biełaruskich ruchach druhoj pałovy 80-ch — pačatku 90-ch, źjaviłasia nastalhija pa tym časie. Pa časie, jaki tady nabryńvaŭ — taksama, zdavałasia, ź ničoha. Spačatku ŭ 80-ch raptam niadkul vyrastajuć niejkija abjadnańni, tut ža vybuch litaraturnaj aktyŭnaści (abjadnańnie “Tutejšyja” i nia tolki). U nas było adčuvańnie bahoŭ-stvaralnikaŭ: zdajecca, što ŭsio zaviazvajecca, usio mahčyma, usio atrymlivajecca.

Nia kožnamu pakaleńniu dajecca pieražyć taki mahutny tvorčy usplosk.

Nia tolki my stvarajem čas, čas taksama patrabuje svajho: jość čas dla tvorčaści, čas dla nazapašvańnia, čas dla adpačynku. Paśla hetaha vielmi burnaha peryjadu nastupiŭ spad. Źmianiłasia palityčnaja sytuacyja — z pryhožaj mary pra Biełaruś raptam paŭstaje strašennaja niebiaśpieka dla choć jakoj Biełarusi. Čas źmianiŭsia, i napačatku heta padavałasia trahičnym, asabliva paśla dvuch referendumaŭ.

Ja viedaju dobra, jak heta ŭsprymałasia starymi biełarusami-emihrantami. Jany kazali: raniej my zaŭsiody mahli skazać, što heta byli čužyncy, jakija naviazvali nam svaju volu. Paśla tych dvuch referendumaŭ tak užo nia skažaš — narod sam adrakajecca svajoj historyi, symboliki, dziaržavy. Było vielmi ciažka patłumačyć im, što ludzi zastalisia, jakija byli, prosta čas źmianiŭsia.

1990-y byŭ časam niejkaha pryhožaha stvarańnia, fantastyčny byŭ čas. Ciapier zusim nia tak, ciapier biełaruskaje žyćcio ŭ Biełarusi — zusim inšaja źjava. Jano nie nastolki intensyŭnaje, ale jano cikaviejšaje, dzieści bolš raznastajnaje.

Toje, što ciapier robicca, robicca našmat bolš prafesijna.

Čas, jaki ŭsim zdavaŭsia časam spadu, nasamreč — čas nazapašvańnia. Jon sapraŭdy — i emacyjna, i tvorča — pajšoŭ na niz vielmi zdorava, ale ŭ mianie takoje adčuvańnie, što jon pavaročvaje iznoŭ uharu, paviarnuŭ užo, i praz hod-dva my pabačym zusim inšuju karcinu. Mahčyma, heta budzie jašče našmat cikaviej, jarčej, čym toj kaniec 80-ch — pačatak 90-ch. Prynamsi, niešta roŭna vialikaje paŭstanie, bo patencyjał ciapier bolšy, čym byŭ tady. Ciapier u nas prosta nievierahodny patencyjał! Pahladzicie na tyja ž vydańni, jakija byli tady, “Studenckuju dumku” ci “Naviny BNF”. Što b tady ni vydavałasia, usio z ruk u ruki chapali, čytali — ciapier by hetaha nie čytali zusim. Ciapier jość “Frahmenty”, ci “ARCHE”, ci “Naša Niva” – heta ŭsio vyśpiavała pastupova, kab vyjści na taki ŭzrovień prafesijanalizmu. Viarnicie ciapier čas “Studenckaj dumki”, kali tam davaŭsia słoŭnik dla tych, chto choča padvučycca havaryć pa-biełarusku, i ŭ im tłumačyłasia, što “viatryska – heta łaskavy vietryk”. Takija rečy ciapier u pryncypie niemahčymyja.

Čym mnie vielmi padabajecca naš čas — tym, što jon pakazaŭ nam, dzie my staim, što jość što i chto jość chto. Jano z adnaho boku moža pakazacca sumnym, z druhoha boku heta vielmi cikava, ale ŭ lubym razie — heta fenamenalna”.

“NN”


Kamientary

 
Naciskańnie knopki «Dadać kamientar» aznačaje zhodu z rekamiendacyjami pa abmierkavańni.

Ciapier čytajuć

Na mitynhu ŭ Vilni zatrymali pravakatara. A Cichanoŭski zajaviŭ pra namier dabivacca sustrečy ź Zialenskim1

Na mitynhu ŭ Vilni zatrymali pravakatara. A Cichanoŭski zajaviŭ pra namier dabivacca sustrečy ź Zialenskim

Usie naviny →
Usie naviny

Ministr abarony Ukrainy abviaściŭ pra rezkaje pavieličeńnie dalnabojnych udaraŭ pa Rasii2

Čały daścipna pažartavaŭ nakont vykazvańnia Pucina pra bot rasijskaha sałdata9

Litva i Łatvija ŭsio ž prymuć čempijanat Jeŭropy pa futzale, a biełarusaŭ adpraviać u Słavieniju

Ivan Ejsmant: Kali Tramp skaža choć słova z patrabavańniem vyzvalić palitviaźniaŭ, nivodzin nie budzie vypuščany z turmy51

Kolki kaštuje prajechać u Polšču biez čarhi, kali vyjezdu čakaje bolš za 2400 mašyn

Hurt Nazareth u apošni momant abviaściŭ, što nie pryjedzie na fiestyval «Soncastajańnie» ŭ Pružanach. U čym pryčyna?6

Kolki kaštuje viasielle miljardera Džefa Biezasa i chto z zorak zaprošany FOTY4

Ukraincy nanieśli paśpiachovy ŭdar pa rasijskim śpiecnazie na akupavanaj terytoryi. Zahinuli 11 čałaviek6

15 hadoŭ kałonii. Stała viadoma pra prysud palitviaźniu-siłaviku Alaksandru Kudreviču3

bolš čytanych navin
bolš łajkanych navin

Na mitynhu ŭ Vilni zatrymali pravakatara. A Cichanoŭski zajaviŭ pra namier dabivacca sustrečy ź Zialenskim1

Na mitynhu ŭ Vilni zatrymali pravakatara. A Cichanoŭski zajaviŭ pra namier dabivacca sustrečy ź Zialenskim

Hałoŭnaje
Usie naviny →

Zaŭvaha:

 

 

 

 

Zakryć Paviedamić