Piśmieńnik-vyhnańnik
Kendzabura Oe, jaki na pačatku hetaha miesiaca pryjechaŭ u Pekin, na ŭsich publičnych vystupach zadavali pytańnie, ci zasłužyŭ Kitaj Nobeleŭskuju premiju pa litaratury. Kožny raz Oe davaŭ adkaz: tak. Ciapier Kitajščyna dačakała-taki svajho nobeleŭskaha laŭreata. Addajučy premiju Hao Sindzianiu, Nobeleŭski kamitet ryzykuje naklikać na siabie hnieŭ Pekinu, jak było, kali Premiju Miru atrymaŭ Dałaj Łama. U KNR, najchutčej pastarajucca paprostu ihnaravać ušanavańnie svajho surodziča.
U piśmieńnikaŭ, što žyvuć u KNR, byccam by jość i niezaležnyja vydaviectvy, i mahčymaść udziełu ŭ hramadzkich dyskusijach. Ale na samoj spravie svaboda hetaja dosyć pryvidnaja. Piśmieńniki balansujuć na cienkaj miažy pamiž słavaj i pracoŭnym lahieram i dobra viedajuć, što možna pisać, a za što možna nazaŭždy zastacca vykreślenym sa śpisu dazvolenych da aficyjnaha druku aŭtaraŭ. Biezumoŭna, možna pisać pra pakuty j niahody “Kulturnaje revalucyi” i “Vialikaha skačka”, ale barani vas Boža pačać korpacca ŭ pryčynach hetych padziejaŭ, zhadać pra cynizm Mao. Tak, była “Kulturnaja revalucyja”, była. Ale ŭziałasia jana nibyta ź niadkul, zrabiła siabie sama. Voś i niama ŭ Kitai Sałžanicynych i Chierlinh-Hrudzinskich, zatoje jość šmat apaviadańniaŭ pra paskudnych i lutych načalnikaŭ lahieraŭ.
Laŭreat sioletniaha litaraturnaha Nobelu adnaznačna adkinuŭ hetyja umoŭnaści i musiŭ za toje źjechać z Baćkaŭščyny. Hao Sindziań 60-hadovy eseist, prazaik i dramaturh, užo 13 hod žyvie ŭ Paryžy i navat maje francuskaje hramadzianstva. Radyjo France International tak i paviedamiła pra jaho: “kitajskamoŭny francuz”. Darečy, novy laŭreat piša taksama i pa-francusku.
U KNR jaho mała chto viedaje. Apošni raz jahonyja tvory stavilisia ŭ KNR u 1986 h., a paśla byli abvieščanyja “samymi škodnymi tvorami, jakija tolki byli napisanyja ad času zasnavańnia Narodnaj Respubliki”. Piśmieńnikaŭ-vyhnańnikaŭ nia mienšaje na śviecie…
Kamientary