Źmianiłasia ŭsio, što mahło źmianicca. Cudy, što ździŭlali našych prodkaŭ, — užo nia cudy.
Ci prylatajuć dušy našych prodkaŭ u našy betonnyja damy? Ci viartajucca jany tudy, dzie ništo nie nahadvaje pra toj śviet, u jakim jany byli ludźmi? Nichto nie adkaža nam. Ale čakać dziadoŭ treba. Hetak užo paviałosia, i nia nami zaviedzieny hety paradak.
Pierad Dziadami zaŭždy myli vokny načysta. Z adnaho boku heta — sakralny akt adkryvańnia šlachu śviatłu j dušam. Z druhoha — całkam praktyčnaja zaviadzionka: pa Dziadach zazvyčaj prychodziać marazy. Vymytaja j prybranaja chata z čystymi šybami čakać budzie prodkaŭ. My pakazać musim nia jak žyviom sami, a jak šanujem prodkaŭ. Nie dla ich prybirajem chaty, a dla siabie pierad imi, davodziačy, nakolki nam važnaja pamiać.
Na stale musić być bahata stravaŭ. Jany musiać uvasablać spradviečnyja mary biełaruskija pra sytaść — syry, kiłbasy, salcisony, kumpiaki, jaječnia z sałam. Kućciu zapraŭlajuć sałam abo masłam, varać chaładziec, piakuć bliny. Kali-nikali tam, dzie asnoŭnaj paminalnaj stravaj, aproč kućci, ličacca klocki, ich varać «z dušami», — to bok z kavałačkami sała, miasa abo faršu ŭsiaredzinie. Zrešty, hatujuć i małyja klocki, što zapraŭlajuć škvarkami z cybulaju j śmiatanaj. Ale sama nadajucca bliny, da mačanki z rabierkami j hrybami ci da tłustaha bihasu. Možna i prosta z masłam. Kavałačak takoha blina kładziom na asobnuju talerku dziadam. Da jaho ž kładziom pa kavałačku ad kožnaje stravy. Sprava nia ŭ tym, nakolki šmat i smačna my jamo na Dziady. My hetkim aktam demanstrujem svaju žyćciovaść, tryvałaść, hatovaść žyć. Heta akt našaje eŭcharystyi z usimi kalenami našych prodkaŭ. A značyć, pavinna symbalična chapić na ŭsich.
Chiba nie abyścisia biaz čarki. Ale abaviazkova j dla dziadoŭ. I nie abaviazkova kulać druhuju j treciuju, bo heta taksama akt pryčaścia, a nie hulanka.
Nadasca j śviečka. Dobra, kali z chramu. Dobra, kali prynieści jaje adtul na samyja Dziady, pieražahnaŭšysia pa malitvie za dušy svaich prodkaŭ.
Niekali spraŭlali Dziady Maślenyja, Miasajednyja, Staŭroŭskija, Strečanskija, Postavyja (pierad Vialikim postam). Na Paleśsi dziadoŭ asobna paminajuć u piatnicu, a babaŭ — u subotu. Šmat tradycyj užo nia viernieš. Nia kožnaha razu jość mahčymaść padjechać na samyja mahiły, a navat i na tyja našy małyja biełaruskija baćkaŭščyny, rodavyja kotliščy. Ale zaŭsiody jość mahčymaść pabyć sam-nasam z dušami svaich prodkaŭ, bo dušy ichnyja łunajuć volna pa-nad cełym krajem, pa-nad miežami, vodami j palami. Jak nia viedaješ ci nia pamiataješ, jak i što rabić na Dziady, — to pamyj chatu, zastaŭ stoł, zapali śviečku. Zrabi ŭsio cicha j uračysta. Pamalisia ŭ dušy, kali ŭmieješ. Nie pamylišsia.
Siarhiej Chareŭski
Ciapier čytajuć
«Svoj nos ź Biełastoka jany nie vysoŭvajuć». Biełarusy Padlašša skardziacca, što biełarusy novaj chvali emihracyi nie zacikaŭlenyja supolnymi spravami

Kamientary