Viktar Šnip
***
Źmiaja sahravajecca ŭ źmiejcy,
A ŭ domie tvaim — indziejcy,
I ty na ŭsio heta hladziš,
Niby na daloki Paryž,
Jakomu na nas naplavać,
Ci chočam my žyć ci ŭmirać.
Źmiaja sahravajecca ŭ źmiejcy,
Ślaza pavisaje na viejcy
I chutka ŭpadzie na ziamlu,
Jakuju taksama lublu
Nia mieniej, čym ty i indziejcy...
Źmiaja sahravajecca ŭ źmiejcy,
Jak našaja śmierć u vinie.
I ty znoŭ śmiajeśsia ź mianie,
Bo ja małady i nia znaju,
Kaho šče ŭ svoj dom napuskaju...
Źmiaja sahravajecca ŭ źmiejcy...
Źmiaja sahravajecca ŭ źmiejcy...
***
Daždžy. Chaładeča. Chvaroby.
I ludzi, by ŭ plašcy amioby,
Jašče ŭ hetym śviecie žyvuć.
Chvaroby. Daždžy. Chaładeča.
I kožny z nas maryć ab Niečym,
Dy mary spakoj nie dajuć.
Ja sumny, jak bity sabaka.
Ja siońnia nad kielicham płakaŭ
I piŭ, jak atrutu, vino.
Daždžy. Chaładeča. Chvaroby.
I ŭ śviecie niama ŭžo Eŭropy,
Jość tolki ŭ Eŭropu vakno.
SAMAHUBCA
Ty miortvy, byccam dzień minuły,
Što z pamiaci jašče nia źnik.
Ty — viecier u vakzalnych vułkach,
Kudoj prahrukacieŭ ciahnik.
I heta noč, jak damavina,
Spłyvie z taboju ŭ niebyćcio.
I budzie sumnaja žančyna
Źbirać apałaje liścio
U vułkach, dzie z taboj byvała,
I budzie vohnišča palić,
I budzie dym kala vakzała,
Nibyta pryvid tvoj, chadzić...
Čaho ty žyŭ — nichto nia znaje.
Našto pamior — nia znaješ ty.
I kroŭ ź ciabie, jak hrech, ściakaje
Na pataptanyja listy.
***
Ja hrešny, jak vada, dzie śpić atruta,
I mnie śviatym nikoli ŭžo nia stać,
Dy ja chaču taksama być pačutym
Ludźmi i Boham, što na śviet hladziać,
Dzie ja žyvu i radaści nia znaju,
Dzie ja lublu i nienavidžu śviet,
Što da kanca nikoli nie spaznaju,
Bo hety śviet — nia dym ad cyharet,
Što my z taboj, samotnyja, kuryli
U ciesnaj kuchni i pili vino,
I śviet ź niaviedama čaho tvaryli,
Choć hety śviet nam stvorany daŭno.
Ja hrešny, jak vada, dzie śpić atruta,
I mnie śviatym nikoli ŭžo nia stać.
Žyvie ŭva mnie, jak śmierć maja, Iuda,
Što znaje čas, kali mianie pradać...
***
Našym dychańniem napoŭniena nieba,
I nie ŭciačy nam adsiul nikudy.
Znoŭ pavuciny niaŭłoŭnaje srebra
Śvietła płyvie nad prastoram žudy,
Pa-nad travoj, što daŭno pažaŭcieła,
Pa-nad darohaju, što zarasła...
I pavucina nad mnoj pralacieła,
Jak nie lacieła i jak nie była.
I pachmurnieła źbiadniełaje nieba,
I pačarnieŭ, niby dym, dalahlad.
Našym spakojem napoŭnicca hleba,
Byccam apałaj listotaju sad...
Kamientary