Lavon Volski
My žyviom siarod roznaha kštałtu načalnikaŭ. Vialikija, siarednija, małyja, zusim drobnyja… Jak u vojsku. Hetyja načalniki dziaŭbuć adzin adnaho ŭ zaležnaści ad vieličyni j vyšyni pasady. Dziaŭbuć, kab nižejšyja dziaŭbli jašče nižejšych, kab išła rabota. Kryčać, vyklikajuć «na kavior», robiać vyvałački… Ale siońnia nia budziem havaryć pra vysokaje kiraŭnictva, lepiej razhledzim maleńkich načalničkaŭ.
Voś vy zachodzicie pa niejkich spravach u jakujuści ŭstanovu (instytut, redakcyju jets.). Vas sustrakaje vachcior. Hety vachcior — vaš časovy načalnik. Ad jaho zaležyć — pojdziecie vy ŭ jahonuju ŭstanovu ci pašybujecie sabie kudyści ŭ inšaje miesca. Nivodnaha razu ŭ maim žyćci nie zdarałasia, kab vachcior kančatkova nie puściŭ mianie pa maich spravach na časova padnačalenuju jamu terytoryju. Ale nervaŭ pamatlali bahata. Chto, da kaho, čamu ŭ taki čas, zahad dyrektara — nikoha siońnia, akramia rabotnikaŭ, nie puskać… Adzin usio lubiŭ paŭtarać:
— A što dyrektar?! Dyrektar — jon u budni dyrektar. A ŭ vychodny dzień — ja tut dyrektar. Chaču — puskaju, chaču — nie puskaju.
Poŭny varyjant artykułu hladzicie ŭ hazecie "Naša Niva".
Ciapier čytajuć
«Sojevyja ekstremisty pavinny adpracavać misku kłubnic». Skardziŭsia na ŭmovy pracy ŭ KDB, a ciapier uciuchvaje treninhi siłavikam — chto taki Anton Šabunievič
Kamientary