Niaklajeŭ Łukašenku i Toziku pra movu: Dzie vy byli raniej?
Parad patryjotaŭ…
Amal dvaccać hod tamu, paśla refierendumu 1995 hoda, praź jaki Łukašenka admianiŭ nacyjanalnuju movu, simvoliku, historyju, ja skazaŭ jamu, što tym samym jon admianiŭ pa-sutnaści biełaruskuju dziaržaŭnaść.
Jon uskipieŭ: «Ničoha ja nie admianiŭ! Dajcie čas — i ŭsio ŭ vas budzie!..» Jon tak i skazaŭ: «U vas…» Nie ŭ jaho, bo jamu jano nibyta biez patreby.
Voś narešcie, paśla pachodu Pucina na Ukrainu, jakaja trymajecca vyklučna na nacyjanalnym duchu, spatrebiłasia. I jamu, i jahonym słužkam, jakija ŭśled za im, spačatku premjer, za premjeram vice-premjer - u adzin hołas: «Heta budzie žachliva, kali my stracim movu!» Akazvajecca, nie niamyja. I nie hłuchija. Dyk čamu nie čuli, maŭčali, kali pra heta kazali, kryčali tak, što kroŭ išła horłam, najlepšyja syny nacyi! Bykaŭ, Karatkievič, Bryl, Baradulin, Buraŭkin… Bo tam, dzie Bykaŭ, duch. A tam, dzie Łukašenka, płoć.
Voś pra jaje i kłopat. Mahčyma, nie tolki pra jaje. Moža być. Niešta ž pavinna cieplicca biełaruskaje i ŭ tych, chto «biełorus na russkom jazykie». Jak toj ža Łukašenka, jaki davodziŭ mnie, što ruskaja mova — heta nasamreč mova biełarusaŭ, i jon nie źbirajecca jaje ruskim addavać. Pryncypova. Vidać, usio ž nadyšoŭ čas pastupicca «pryncypami». Addać ruskim naležnaje. Kab nie addać svajo.
Kamientary