Karespandent «NN» pravioŭ tydzień sa švedzkaj moładździu ŭ Miensku i tydzień u Švecyi.
Švedy zavitali da nas pa prahramie studenckaha abmienu, što ładziłasia pryvatnaj škołaj (analah našaha technikumu) ź nievialičkaha Kronaberhu i Biełaruskaj asacyjacyjaj žurnalistaŭ. Materyjalny bok pajezdki zabiaśpiečvaŭ Švedzki instytut — ustanova, jakaja zajmajecca papularyzacyjaj švedzkaj kultury j Švecyi ŭ śviecie i analahaŭ jakoj u Biełarusi, na žal, niama.
Jakija jany, hetyja švedy?
Dla skandynaŭskich studentaŭ vizyt u Biełaruś źjaviŭsia dobraj mahčymaściu pabačyć na ŭłasnyja vočy zamiežnuju dziaržavu dy pašyryć tym samym śpis krain, jakija davodziłasia naviedvać. Biełaruskija studenty, u svaju čarhu, dziakavali losu za atrymany šaniec i čakali niezabyŭnych uražańniaŭ ad padarožža.
Napiaredadni sustrečy ŭsio čaściej turbavała dumka: «A jakija jany, hetyja švedy? Ci moładź u Eŭropie adroźnivajecca ad biełaruskich studentaŭ? Kali tak, dyk nakolki? I za košt čaho?»
Kali my ŭpieršyniu ŭbačyli švedzkich studentaŭ, padałosia, što pierad vačyma paŭstali ludzi ź inšaj planety — ni bolš ni mienš. Nastolki niezvyčajna vyhladali jany ŭ našym asiarodździ, nastolki abyjakavym zdavałasia ichnaje staŭleńnie da navakolla. Adnak pa miery znajomstva za vonkavaj strymanaściu my adkryli sabie cikavych i tavaryskich chłapcoŭ i dziaŭčat.
Švedy spynilisia ŭ haścinicy «Jubilejnaja», jakuju jany ŭparta mienavali «Lublanaj». Budučyja žurnalisty akupavali pryvabnyja miakkija kanapy i ździŭlena pazirali praz škło na murzatych budaŭnikoŭ, što mitusilisia la biazładździa plitki i asfaltu, u hrudach jakoj hublałasia nia tolki prylehłaja da hatelu terytoryja, ale i ŭvieś praspekt Mašerava. Na lahičnaje pytańnie «What is this?» pradbačlivyja biełaruskija studenty padrychtavali lakaničny adkaz nakont suśvietnaj vajny, što niadaŭna prajšła tut.
Z cyharetaj u rocie i śpievami pa žyćci
Pieršym adkryćciom stałasia toje, ź jakoj asałodaj švedy smaktali biełaruskija cyharety. Čyrvony pačak z nazvaj, znajomaj kožnamu zaŭziataru tytuniu, čaściakom milhaŭ u rukach moładzi. Skandynavy sapraŭdy ŭpadabali hety admysłovy pradukt. Nia tolki praź nižejšuju canu (alkahol dy tytuń u Švecyi nadzvyčaj darahi; za hrošy, jakija tam kaštuje pačak, u Biełarusi možna kupić bolš za dva dziasiatki adpaviednych analahaŭ). Cyharety padalisia zamiežnym haściam nadta mocnymi, što ich nadzvyčaj uściešyła. Dadomu kožny ź ich pavioz paŭniutkuju sumku vyrabaŭ Haradzienskaj tytuniovaj. Niezvyčajny šopinh ździejśnili j tyja, chto da škodnaha zaniatku prychilnaści nia maje. Čyrvonyja pački ŭ hetym vypadku pryznačalisia siabram — jak dalikatesny padarunak z dalokaj krainy.
Švedzkaja moładź uvohule raźniavolenaja i niezakampleksavanaja. Padletki praktyčna nie źviartajuć uvahi na vopratku: vyznačalnym tut źjaŭlajecca kryter «pryvabnaja», a nie aznačeńnie «modnaja». Šykoŭnaj adziežy ŭ ich nie sustrenieš.
A ŭ časie čakańnia ci to ŭ mietro, ci to ŭ hateli, kali vakoł nie staje volnych miescaŭ, moładź biez anijakaha sumnievu ŭładkoŭvajecca na padłozie, što ŭ nas vyklikaje ździŭlenyja pozirki prachožych.
Poŭny varyjant artukułu čytajcie ŭ hazecie "Naša Niva"
Siaržuk Husačenka
Kamientary