U historyi Biełarusi jość asoby, jakija vieličču duchu zrabili b honar luboj nacyi.
U liku takich paetka Łarysa Hienijuš, jakaja prajšła žachlivyja kanclahiery, ale nie skaryłasia i da kanca žyćcia nie pryniała savieckaha hramadzianstva. Kožny hod na dzień naradžeńnia paetki ŭ Zelvu pryjaždžajuć ludzi z usioj krainy.
Naradziłasia Łarysa Hienijuš (dziavočaje proźvišča Mikłaševič) u majontku Žłobaŭcy Vaŭkavyskaha pavietu. Los byŭ nadzvyčaj žorstki da paetki i jaje blizkich. Baćka zhinuŭ u Haradzienskaj turmie ŭ 1939-m, maci pamierła ad hoładu ŭ vysyłcy ŭ Kazachstanie ŭ 1945-m, brat Arkadź złažyŭ hałavu pad Monte-Kasina ŭ bajach z fašystami.
U lutym 1949-ha paetku zasudzili na 25 hadoŭ savieckich lahieraŭ. Vyjšaŭšy na volu, Łarysa Hienijuš pasialiłasia na radzimie muža ŭ Zelvie. Chata Hienijušaŭ u Zelvie stała miescam pałomnictva dla adradžencaŭ.
Ułady pavykidali tvory paetki sa školnych prahram. Ale nieŭmiručyja radki nielha ścierci cyrkularami. Niadaŭna ŭbačyła śviet knižka dziarečynskaha krajaznaŭca Piatra Marcinoŭskaha «Naša Łorka». Letaś la zelvienskaj carkvy ŭstalavali pomnik paetcy. Na im brakuje pamiatnaj šyldy, ale heta sprava času.
Poŭnaściu hety artykuł možna pračytać u papiarovaj i pdf-versii "Našaj Nivy"
Ch.Kamienski, Zelva
Kamientary