Žałudy historyi
Hienadź Sahanovič
Najhoršy vorah ciapier — žyćcio biez histaryčnaj perspektyvy...
(Stanisłaŭ Bžazoŭski)
Našaja historyja zaŭždy buryć moj spakoj.
Pomniu, hadoŭ dziesiać tamu ŭ archiealahičnym raskopie, što zieŭraŭ u dvary Staroha Zamku ŭ Horadni, na hłybini jakich vaśmi-dzieviaci metraŭ ad dzionnaj pavierchni nam trapilisia... žałudy ChII stahodździa! Daliboh, jany ničym nia roźnilisia ad žyvych, vyhladali by letašnija... Sustreča, ad jakoj zachadziła ŭ hrudziach. Adčuvaŭ tady, jak pamiž imi i mnoju sprasavałasia ledź nia ŭsia našaja historyja. I ažyli raskapanyja zruby chataŭ. U šumie elektralabiodki ŭčuŭ pierazvon dalokaj Safijki. Pryhadvaju, mnie tak chaciełasia pasadzić tuju znachodku i čakać uzychodu, čakać, jak uvaskrošańnia... Historyi.
Minuli časy ŭźniosłaha ramantyzmu, našaj kryłataj peŭnaści... Abiaźludzieli placy. Krainu pacichu achutali panuryja pryciemki, i čas by zamior.
Toje, što stała adbyvacca ŭ Biełarusi ciaham apošnich hadoŭ, peŭna «pračyścić mazhi» nia tolki biełaruskim palitykam, ale j historykam, kali jany jašče prahresisty. Kali historyja dla ich —hetkaje pastupalnaje raźvićcio, pierachod «ad» i «da», spaŭnieńnie niejkaha viadomaha scenaru. Samyja terminy «evalucyja», «prahres», «abjektyŭnaść» daŭnym daŭno dyskredytavalisia, tak što ŭ movie cyvilizavanaha śvietu ci nie z pačatku stahodździa ich aściarožna ŭnikajuć. Praktyka sto razoŭ daviała, što historyja moža minać i biez raźvićcia, što moža być mnoha praŭdzivych historyjaŭ pra adnu padzieju, što, urešcie, samo razumieńnie prahresu vielmi imhlistaje. U Eŭropie heta alfabet učarašniaha dnia, bo tam u historyi vučylisia. Što praŭda, kaliści. Ciapier nie pavučyśsia. Hłyboki razryŭ źmianiŭ samoje staŭleńnie da historyi, samo ŭsprymańnie minułaha. Usio papłyło, pajechała, pamianiałasia i adrazu «sastareła». Nastaŭ kaniec zakanamiernaściaŭ, straciłasia aktualnaść ahulnych teoryjaŭ raźvićcia, adyšli ŭ niabyt usialakija kaštoŭnasnyja aryjentacyi, — epatažna kanstatujuć postmadernisty. Ich aŭtarytety, imiem jakich nazolna prapaviedujuć padobnaje bačańnie, kažuć, što novaje myśleńnie niasie i «vyzvaleńnie ad historyi»... Voś dzie sapraŭdy «časy ahulnaj zabłutanaści» (Abdzirałovič). Va ŭsich abvieščanych postmadernistami «kancach» suciašać moža chiba adno — što heta kaniec i ŭsialakamu absalutyzmu, najpierš intelektualnamu.
U takim chaosie i tatalnym nihiliźmie mnie staŭ čaściej zhadvacca stary niemiec Rankie ź jahonymi imperatyvami. «Historyk tut dziela taho, kab zrazumieć sens kožnaj epochi samoj pa sabie i vučyć hetamu razumieńniu inšych», — ćvierdziŭ baćka tak i nie paśpieŭšaha zrabicca modnym u nas klasyčnaha histaryzmu. Heta ž praŭda. Pieršy prafesijny abaviazak historyka — razumieć (usiaho tolki! a samaje ciažkaje) minuŭščynu. I bačyć u im, dadam, admietny šlach svajho narodu, spaścihać jaho sens.
Pasprabavaŭ byŭ šukać sens našaj historyi, dy suniaŭsia. Bo, kali nie spekulavać, surjoznaj razmovy pra sens biełaruskaj historyi pakul i čakać nie vypadaje, pakolki brakuje pieršasnaha — hruntoŭ, syntetyčnych daśledavańniaŭ, jakija b achaplali ŭsie baki histaryčnaha žyćcia biełarusaŭ. A ŭvohule, pa mnie, dyk lepiej by sens historyi vyjaŭlaŭsia sam pa sabie, čym jaho majuć kanstrujavać historyki. Jak sens žyćcia ŭ samym žyćci, u vyjaŭleńni tvorčaha duchu i rozumu, hetak i sens historyi ŭ joj samoj, u realizacyi patencyi. Histaryčny šlach niasie imanentnuju metu sam u sabie. Jon — tajamničy labirynt: nichto ŭ im napierad nia viedaje, praz što i kudy vyjdzie, što stracić i što nabudzie.
Adnak hetym nie suciešymsia. Kali vakoł paniavierka, kali na vačach usio beścicca i pradajecca, a ceły narod marnieje, prosta dajmaje zusim nutranaja patreba šukać choć jakuju lohiku vyjścia, adkazy na pytańnie «Čamu tak?» Praktyka śviedčyć, što pačućcio sensu svajho isnavańnia cełamu narodu nadaje (moža nadać!) akurat historyja jak refleksija. Sam narod, jak viedama, šukaje ŭ minułym svaju praŭdu — lehiendu, u jakoj musić być spraviadlivaść (kab kroŭ była pralitaja nia marna! etc. etc. etc.) i pavučalnaść. A prafesijnaja etyka historyka chutčej kanfliktuje, čym užyvajecca ź mitam. Jahonaja spravaj — krytyčna, navukova kanstrujavać chadu padziejaŭ i vyznačać ich sens, a nie dahadžać ludzkim hustam. Tut usio na sumleńni. I asabista ja nia ŭziaŭsia b vyznačać, što ŭ našaj sytuacyi moža prynieści bolej škody — pesymizm praŭdy ci aptymizm niapraŭdy.
Hieneralizavaŭšy i hiperspraściŭšy, u biełaruskim minułym možna zaŭvažyć kolki jaŭna vyznačalnych zaležnaściaŭ. Nia kratajučy hłybokaj staražytnaści, źviarnusia adrazu da časoŭ vidavočnaha isnavańnia biełarusaŭ jak etnasu, da epochi, što pakinuła nam stolki muroŭ i padańniaŭ, što vyklikaje stolki mrojaŭ i debataŭ — da našaj (i ichnaj) siaredniaviečnaj dziaržavy Vialikaha Kniastva. Trapna skazana klasykam: u VKŁ Biełaruś była «jak ziarniatka ŭ tym harechu» (Bahuševič) — jadrom, stanaviła sarcavinu vialikaha haspadarstva. Dy voś ža zamocnaj akazałasia harechava skarłupina. Patryjatyzm dziaržaŭny nia daŭ uzyści nacyjanalnamu, prosta prybiŭ jaho. Biełaruskaja elita ledź nie da XX st. bačyła siabie ŭ VKŁ, pačuvałasia «lićvinami» etc. i nie hieneravała biełaruskaj nacyjanalnaj idei. Tady jak Ukraina, zachoŭvajučy dystancyju, žyvučy svaim žyćciom — što ŭ Kniastvie, što ŭ Karonie, tamu j zmahła ŭžo hołasam kazackaha hietmana zadeklaravać prahramu ŭłasnaj dziaržaŭnaści.
Heta pieršaje fatalnaje spaźnieńnie. A ŭ epochu farmavańnia eŭrapiejskich nacyjaŭ z nami adbyłosia samaje trahičnaje — pryvatyzacyja našaj historyi nia nami. Susiedziami. Historyju zaŭsiody pryvatyzujuć pieramožcy praz nazyvańnie i nadańnie joj svajho vobrazu. Toje, što pa pravu naležała nam, było zabrana nianašymi historykami. Usio pisanaje łacinkaj ci katalickaje zrabiłasia polskim, aznačanaje nazovam «Ruś» i pravasłaŭnaje — rasiejskim, a cełaja histaryčnaja «Litva» stała pieratvaracca ŭ mona — Letuvu. Choć u Kromera i Stryjkoŭskaha Polšča skančałasia jejnaj etničnaj miažoj, Rasieja tady, jak viedama, była dalokaj i čužoj, a etničnyja letuvisy składali vyraznuju mienšyniu...
Dasiul Biełaruś staić pierad tymi ž etapnymi patrebami —svajoj nacyjanalnaj dziaržavy i svajoj historyi. Za stahodździ bieździaržaŭnaha isnavańnia ŭ carskaj i savieckaj imperyjach hety kraj tak i nie zrabili arhaničnaj častkaj rasiejskaj cyvilizacyi (ci nia dokaz samabytnaści!), u jakoj zusim inšaja matryca, inšaja jerarchija kaštoŭnaściaŭ, inšy charaktar nacyjanalnaha hienatypu. Matrycaj rasiejskaj cyvilizacyi zaŭsiody była dziaržaŭnaść. Dziaržava jak sens usich namahańniaŭ z času pieršych caroŭ! Abo jašče adna ŭnikalnaja asablivaść svajakoŭ-susiedziaŭ — niaspynnaje pahłynańnie novych terytoryjaŭ. Tym časam tut, jak u Eŭropie, śćviardžałasia samakaštoŭnaść asoby (hramadzianina), što akurat stanaviła najvyraźniejšuju admietnaść kraju (kultura prava i vieraciarpimaść), i pakaleńni za pakaleńniami žyli «na korani».
Losavyznačalnaja dla nacyi prablema palahaje na tym, jak biełarusu viarnuć minułaje, jakoje jamu kaliści nasamreč naležała. Zdabyć svaju historyju. Pa sutnaści, nacyjanalna-histaryčnyja pravy biełarusa — heta padstavovyja pravy čałavieka. Toje, čym staić i da čaho apeluje sučasny cyvilizavany śviet. I chto viedaje... Navat Fukujama ŭ zmročnym prahnozie «kanca historyi» zrabiŭ vyklučeńnie dla nacyjanalnych ruchaŭ, uvažajučy, što «vojny za nacyjanalnaje vyzvaleńnie» mohuć stacca ruchavikom historyi i ŭ posthistaryčnuju epochu.
Pakul prynamsi adno biassprečna, — što ŭ nas była i jość svaja historyja, jakoj užo nie pazbaviać. Choć jakaja, dy svaja. A minułaja rečaisnaść nie pamiraje dazvańnia. Utojenaja, jana zastajecca isnavać u sučasnaści. Historyju vyznačajuć nia tolki vidavočnyja, ubačanyja i nazvanyja ŭčynki, ale j zusim niabačnyja, biezabličnyja, ananimnyja płyni ŭčałaviečanaha času. Kolišnija nierealizavanyja mahčymaści nie zdymajucca nazusim: akumulujučysia, jany ŭtvarajuć svojeasablivuju «minułuju budučyniu». U hetym sensie biełaruskaja historyja naskroź, z koptaram «nabitaja niepieravaranym i niepieražytym budučym» (Mamardašvili). Tak, našaja historyja stanović naš vialiki resurs, bo nie skarystanaja jašče jak čas, kaštoŭnaść i ŭłasnaść.
Naohuł, usialakaja historyja ŭ śviedamaści paŭstaje z pracy (pisańnia) historyka, tvorycca jahonym dośviedam. Jana vynikaje z dyjalohu sučasnaha ź minułym, nas — z dalokimi praščurami. Tut i vyznačajecca perspektyva, jakaja zaležyć ad mianie, jaho i vas jak subjektu hetaha dyjalohu.
Nie, my nie ŭ takoj bieznadziejnaści, jak časam moža padacca. Sapraŭdy, «usio jašče mahčyma»!
A staražytnyja biełaruskija žałudy z hłybini viakoŭ — heta patencyja duba ciapier, siońnia, uzaŭtra, paślazaŭtra. Kali tolki pra heta dumać, što značyć, kali žyć u histaryčnaj perspektyvie.
«... Choć zierniejki zasochšymi byli...»
Kamientary