U paniadziełak 27 lipienia ŭ Vilni adčyniajecca fotavystava Julii Daraškievič i Siarhieja Hryca
Narod isnuje ŭ peŭnyja epochi i na peŭnaj prastory. I navat kali los raskidaje jaho pa takoj nievialikaj i takoj vielizarnaj ziamli, u histaryčnaj pamiaci pakaleńniaŭ budzie isnavać apovied pra toje, jak i dzie žyli ich prodki.
Hady ścirajuć detali. Unuk nie pamiataje, jakoj była chata, dzie byli ščaślivyja jaho dziady. I, urešcie, apovied ab minułym pieratvarajecca ŭ apovied pra minułaje, pra toje, što minuła biezzvarotna. Pazbaŭlenyja byłoj niepasrednaści, uspaminy pakaleńniaŭ pierastajuć vyklikać nastalhiju ab tym časie i miescy, dzie byŭ ščaślivy ceły narod.
Ale detali fiksuje fotastužka, jakaja viartaje našaj pamiaci karcinu taho, čaho my, mahčyma, nikoli nie bačyli i, dakładna ŭžo nie ŭbačym. Minie dziesiać, dvaccać, tryccać hadoŭ. I my znoŭ apyniemsia ŭ tym miescy i ŭ toje imhnieńnie, pach jakoha śnicca nam unačy.
Tak pišacca historyja narodu.
Ahientka Kardaš vykarystoŭvała seks, kab źbirać infarmacyju pra kalinoŭcaŭ i zavierbavać ukrainskaha kamandzira. A kurataru KDB pisała pra jaho: «Moj łoch»
Kamientary