Piša Siarhiej Vahanaŭ.
Čaćvier 7 maja ŭžo chiliŭsia da viečara, kali žonka raptam schamianułasia, što za štodzionnymi spravami nie paśpieła napiaredadni śviata naviedać cyrulniu. U adnu pazvaniła, u druhuju, u treciuju…
«Što, čerhi?» — zapytaŭsia ja.
«Jakija čerhi?! Viedaješ, kolki kaštuje pafarbavać vałasy? Amal 400 tysiač!»
«Što ž, pryhažość patrabuje achviar, — pažartavaŭ ja. — I tolki praz achviary vyratuje śviet…»
«A tvaja dzie, daloka? Mo tam nie tak doraha?»
Praź jakuju čverć hadziny my byli ŭžo na praśpiekcie Mašerava, la «majoj» cyrulni, tak zvanaj «sacyjalnaj» — dla piensijanieraŭ, dzie raz na miesiac ja stryhu apošnija vałasy. Jano tak i akazałasia — amal u čatyry razy tańniej.
Praśpiekt žyŭ svaim budzionnym viečarovym žyćciom: narod na šykoŭnych i nie vielmi aŭto raźjazdžaŭsia pa svaich spalnych rajonach. Pakul žonka była ŭ cyrulnika, ja čytaŭ. I nie zaŭvažyŭ, jak praśpiekt apuścieŭ, a la mašyny vyras maładzieńki bajec u kamuflažy, akuratna pakłaŭ na hazon skručany płašč i pastaviŭ pobač butelku z vadoj. Ja azirnuŭsia: sałdaty vystrailisia ŭzdoŭž usiaho praśpiekta. Praz kolki chvilin u adčynienaje škło daniośsia ryk ruchavikoŭ i ŭpoŭz motašlivy smurod.
Ja vyjšaŭ z aŭto. Raździrajučy pavietra skryhatam trakaŭ pa asfalcie, nabližałasia tankavaja armada na čale z «uazikam» pad rasijskim trykałoram. Za joj jašče niejkija strašydły…
«Nie turbujciesia, — raptam supakoiŭ žaŭnier. — Voś jak tut spyniacca «Śmierči», ja vas vypušču…»
Ja ŭhledzieŭsia ŭ dalačyń. Ale «Śmierčiej» było nie vidać.
«A jak jany vyhladajuć?»
«Što, nikoli nie bačyli? — ździviŭsia žaŭnier. — A viedajecie, što ciapier prajazdžaje?»
«Viedaju».
«Nu, što, što?» — zachoplena zaprašaŭ mianie ŭ hulniu małady bajec.
«Viedaju, — paŭtaryŭ ja. — Maja piensija…»
«Nu, heta vy kińcie. Vaša piensija ad biudžetu Uzbrojenych sił nie zaležyć…»
Piśmienny, padumaŭ ja, i pahladzieŭ jamu ŭ tvar. Jaki ž pryhožy! Jaki ž zajzdrosna małady! Hladzić upeŭniena, navat uśmieška chavajecca ŭ błakitnych vačach…
«Vy pa pryzyvie pajšli ŭ vojska?»
«Dobraachvotna. U vajskovuju akademiju…»
Pa praśpiekcie ruchalisia samachodki, roznyja tam «Pancyry» i «Točki U», jechali «ŭaziki» z trykałorami. Ale «Śmierčiej» usio nie było…
«Apošnim časam šmat jakim maładzionam vajavać karcić…» — zaŭvažyŭ ja.
«Kali spatrebicca, pavajujem!»
«A chto vyznačyć, kali spatrebicca?»
«Nu, kali jakaja pahroza, ahresija… Vas budziem abaraniać, dziaržavu…»
«Paradami?»
«Parad — heta danina tradycyi. I nie taki ŭžo ciažki dla kišeni nasielnictva. Što kali kožny daść pa piaćsot tysiač, dyk źbiadnieje?»
«Mo chto i źbiadnieje… A vas nie biantežyć, što hetkija ž strašydły łupiać siońnia pa ŭkraincach?»
«Pa fašystach…»
«Pa ŭkraincach… Nie biantežyć parad poruč z ahresaram?»
«Jakim ahresaram?! — ździviŭsia kursant vajskovaj akademii. — Ruskimi? Dyk my ž ź imi siabrujem!»
«Kaliści i z Hitleram siabravali… Kožnaha treciaha praz toje «siabroŭstva» zhubili…»
«V-v-vy… — jon raptam pachmurnieŭ i pačaŭ trochi zaikacca. — Vy sa mnoj hetyja r-r-razmovy nie v-viadzicie…»
«Čamu ž nie vieści? Ja taki ž hramadzianin Biełarusi, jak i vy. Darečy, adkul vy?»
«Z Mahilova…»
…Za razmovaj ja i nie zaŭvažyŭ, jak skončyŭsia «paradny padjezd» i pobač spynilisia ŭ čarzie da maršu doŭhačakanyja «Śmierči». Prykinuŭ, jak budu vybiracca adsiul, i znoŭku razharnuŭ knižku. «Plaska so śmierťju», Valeryj Papoŭ, rasijski piśmieńnik, viadomy jašče z časoŭ SSSR.
Ciažkaje, treba skazać, čytvo. Pa naźvie nibyta detektyŭ, nasamreč — pra śmiarotnuju trahičnaść žyćcia…
Narešcie źjaviłasia žonka. «Nu, jak tabie?» — kakietliva paviarnuła hałavu z novaj pryčoskaj.
Sapraŭdy, padumaŭ ja, pryhažość uratuje śviet. Voś kab tolki adrazu i biez achviar.
Kamientary