Iryna Chalip: «Kali b Łukašenka sustreŭsia z Mandełam, jon by abaviazkova skazaŭ: «Dy ja i sam tryccać hadoŭ u turmie adsiedzieŭ»
Iryna Chalip na «Chartyi-97» adhuknułasia na vykazvańni Alaksandra Łukašenki na Respublikanskaj piednaradzie.
«Hatovaja paspračacca, — piša Iryna Chalip, — kali b Łukašenka pa niejmaviernym źbiehu abstavinaŭ sustreŭsia, da prykładu, z Nelsanam Mandełam, jon by abaviazkova skazaŭ: «Dy ja i sam tryccać hadoŭ u turmie adsiedzieŭ». Abo: «Maja babula ŭsio žyćcio ŭ Afrycy z aparteidam zmahałasia». Abo, na horšy vypadak, «moj baćka, jaki zahinuŭ na vajnie, taksama byŭ čarnaskurym».
Jak ža jamu chočacca ŭsim padabacca! I jak pakutuje jon ad taho, što nie padabajecca nikomu. Usie niebylicy sparodžanyja adčajnym žadańniem choć kamu-niebudź spadabacca, choć by z kim-niebudź pasiabravać. Biedny, biedny izhoj. Usie vakoł byccam i bajacca, i na «zvažaj!» pasłuchmiana stanoviacca, i samyja durnyja zahady kidajucca vykonvać, źniščajučy ŭłasnuju reputacyju, a voś siabravać — nijak. Navat jany, padnačalenyja.
My ŭžo čuli, što baćka na vajnie zahinuŭ, Skaryna ŭ Piciery tvaryŭ, a pry Hitlery Hiermanija dasiahnuła najvyšejšaha punktu farmiravańnia niamieckaha paradku. Pasaž pra tatu-hieroja byŭ adrasavany vieteranam, kab im spadabacca, stać svaim, synam pałka. Skarynu ŭ Picier adpraviŭ, a nie ŭ jaki-niebudź Taržok, tamu što Pucin — picierski. Jamu, pa ścipłym razumieńni Łukašenki, heta musiła b spadabacca», — piša Chalip.
«Učora voś novuju bajku raskazaŭ, užo dla ŭsich: akazvajecca, u škole na ŭliku ŭ dziciačym pakoi milicyi byŭ. Žančynu, kapitana milicyi, bajaŭsia. I choć usim jasna, što nijakaha dziciačaha pakoja ŭ vioscy Aleksandryja nie było, i nijakich kapitanaŭ z pałkoŭnikami tam z vajny nie bačyli, ale — treba było skazać. Znoŭ spadziavaŭsia spadabacca ŭsim, bo ŭ krainie, dzie ŭ kožnaj siamji chto-niebudź siadzieŭ ci siadzić ciapier, treba prykinucca zekam, kab stać sacyjalna blizkim. Ale zusim užo zekam — niebiaśpiečna, a voś chulihanskaje minułaje — u samy raz. I svajaki zekaŭ pavinny adčuć blizkaść i jadnańnie, i, viadoma, baćki školnikaŭ. Apošnija — asabliva: viadoma, ciapierašnija dzieci, z naradžeńnia padłučanyja da Internetu, naravistyja, niepakorlivyja, skieptyčnyja, usio padviarhajuć sumnievu. Baćki chvalujucca, i tut až sam kiraŭnik kaža im: dy nie parciesia vy, ja sam taki ž, za mnoj naohuł u dziacinstvie milicyja haniałasia. Dalej — bolej: spraścić prahramu, nie nahružać dziaciej, va ŭniviersitetach nie bolš za try hady. Heta ŭžo na samich dziaciej raźličana — «nastaŭnica zachvareła, kantrolnaj nie budzie!»
«Nie sumniavajusia, — piša Chalip, — što pry sustrečy sa Styvienam Sihałam Łukašenka ŭpeŭniena raspaviadaŭ, jak ź dziacinstva zajmaŭsia ŭschodnimi adzinaborstvami u siabie ŭ vioscy i adnojčy vypadkova nakaŭtavaŭ Brusa Li. Pry sustrečy ź Silvia Bierłuskoni — što lubić viečarynki «bunha-bunha». Niabožčyk Muamar, jaki niekali razharnuŭ šacior u Zasłaŭi, napeŭna pačuŭ, što mienavita biełaruskaja ziamla dała śvietu pieršych šachidaŭ», — iranizuje Chalip.
Kamientary