Alena, pryjomščyca na lespramhasaŭskaj estakadzie, mažnaja kabieta hadoŭ saraka – žyvoje nacyjanalnaje pytańnie. Naradziłasia Alena va Ŭkrainie, pad Kremienčuhom, u pašparcie zapisanaja Ołenaj; zatym siamja vajskoŭcaŭ pierajechała na Daloki Ŭschod; jakraz tam Jelena paznajomiłasia ź biełarusam Siarhiejem z Małoha Sitna, što słužyŭ u baćkavaj vajskovaj čaści – i pierabrałasia ŭ Biełaruś, dzie na pačatku 90-ch atrymała hramadzianstva ŭžo jak Alena. «Nie mahu zrazumieć, chto ja, – kaža Ołena-Jelena-Alena, – ukrainka? rasijanka? biełaruska?.. Až rasstrojvajusia.
Alena, pryjomščyca na lespramhasaŭskaj estakadzie, mažnaja kabieta hadoŭ saraka – žyvoje nacyjanalnaje pytańnie. Naradziłasia Alena va Ŭkrainie, pad Kremienčuhom, u pašparcie zapisanaja Ołenaj; zatym siamja vajskoŭcaŭ pierajechała na Daloki Ŭschod; jakraz tam Jelena paznajomiłasia ź biełarusam Siarhiejem z Małoha Sitna, što słužyŭ u baćkavaj vajskovaj čaści – i pierabrałasia ŭ Biełaruś, dzie na pačatku 90-ch atrymała hramadzianstva ŭžo jak Alena. «Nie mahu zrazumieć, chto ja, – kaža Ołena-Jelena-Alena, – ukrainka? rasijanka? biełaruska?.. Až rasstrojvajusia.
U vyniku takoha «rasstrojstva» (a mo rastrojstva?) Alena štodnia vyjaŭlaje dźvie, a to j usie try svaje natury. Kali ŭ lespramhasie durać rabočych, «chimičać» z zarobkam abo parušajuć Pracoŭny kodeks, u Aleny zakipaje kazackaja kroŭ. Jaje hučny vykryvalny hołas hrymić u kantory j na estakadzie; načalstvu dastajecca i ŭ vočy, i za vočy; astatnija tolki niaśmieła padtakvajuć dy kivajuć hałovami. Z pałajučym pozirkam i metalovaj liniejkaj dla vymiareńnia dyjametru biarvieńnia jana pieratvarajecca ŭ praŭdzivuju Julu Cimašenku, tolki što biez słavutaje kasy.
A voś padpiŭšy, Alena raschinaje naraspašku svaju zahadkavuju ruskuju dušu j sumuje pa Dalokim Uschodzie. «Heta – les? – hrebliva tknie jana palcam u aloščynski tankamier. – Vo tajha – heta les! Aziory... łužyny, jakija cinaj pazarastali... A tam – akijan!.. Aj, niama tut ničoha ŭ hetaj Biełarusi, i čaho ja siudy pierłasia?»
I ŭsio ž praca – ruplivaja, dbajnaja, zasiarodžanaja – vydaje ŭ Alenie čałavieka ź biełaruskim sercam. Alena haduje dvoje dziaciej, urablaje harod, hladzić žyviołu, adpracoŭvaje źmienu ŭ Aloščy, zajmajecca hrybami-jahadami, a ŭ dadatak štoviesnu raźbivaje klumby la chaty j kantory. Darečy, i razmaŭlaje Alena na klasyčnaj trasiancy, chiba što z tutejšym miakkim «r»: «riaka», «briaŭno», «riabionak».
Maja «chimija» tolki pačynałasia, ukrainskija «pamarančavyja» byli na chvali papularnaści, i Alena farsiła pa vioscy: «Voś źbiarusia, pajedu da Juščanki, ja ž ukrainka!» Paśla chvali televizijnaje prapahandy j skandałaŭ u Kijevie aranžavy nastroj byŭ chucieńka dezavujavany: «Nu chachły j razdraj naviali! Dy mnie ŭsio roŭna – ja ž rasijanka, u mianie Pucin prezydent». A kali čarhovy raz hrymnuła na Kaŭkazie, pačała plavać cieraź levaje plačo: «Ćfu-ćfu, kab małych tudy nie paadpraŭlali. Dziakuj Bohu, što my biełarusy».
Najvialikšaja mara Aleny – źjeździć da radni na Daloki Ŭschod. Ale ž i daloka toj Uschod – što mašynaju, što ciahnikom tydni dva, a jašče ź dziećmi... A tut pa televizary ŭsio hamoniać pra rasiejska-biełaruskaje braterstva... «Paša, ty ŭsie hetyja viarchi viedaješ – da kaho nam źviarnucca, kab dapamahli?»
Aha, miarkuju, pravierym-ka na vašyvaść haspadzina Baradzina. Znajšoŭ joj adras sakrataryjatu sajuzu Biełarusi j Rasiei ŭ Miensku. Tydzień Alena dziaŭbła ŭsie słužby j pryjomnyja hałoŭnaha ŭpraŭleńnia słavianskaha adzinstva, dzie jaje vadzili za nos dy adfutbolvali, dy ŭrešcie vyłajałasia: «Hary jon haram, toj sajuz!»
Rastrojvajecca ci razdvojvajecca ŭ małym Sitnie nie adna Alena. Kranaŭščyk Ivan Jaryca sa znaŭstvam raspaviadaje, što ŭ jaho imia rasiejskaje, a proźvišča – polskaje; «polskim» pachodžańniem hanarycca Viktoryja ź dziavočym (i całkam lićvinskim) proźviščam Zakreŭskaja; rabočyja Jury dy Mikałaj, sami Nievielskija, nazyvajucca rasiejanami, ale ž žyć dy pracavać u Rasiei nia chočuć.
Stolki akazvajecca tych, chto śviadoma ci padśviadoma ŭnikaje svajoj biełaruskaści, što ŭparu hukać: a chto tam idzie, chto tam idzie ŭ ahromnistaj takoj hramadzie?
Tutejšy lud hatovy nazyvać siabie biełarusami tolki kali heta niešta daje – a takich nahodaŭ što ŭ Małym Sitnie, što ŭ Połacku, što pa BT, dla ich vobmal. Maje raspoviedy pra VKŁ ad mora da mora, adnu ź pieršych u śviecie drukavanych Biblijaŭ i 10 nobeleŭskich laŭreataŭ, jakija pachodziać ź Biełarusi, viaskoŭcy słuchajuć jak lehiendy Staražytnaj Hrecyi. Maŭlaŭ, kali heta praŭda, dyk čamu ŭ škole nia vučać? U hazetach nia pišuć? Pa televizii nie pakazvajuć?
Viadoma, nielha vinavacić ludziej, kali 12 hadoŭ im pudrać mazhi pra słavianskuju jednaść dy druhasnuju tutejšaść, kali ichnaj radzimaj nazyvajuć to Ruś, to eseseser, to erbe, a na adkryćci Nacyjanalnaj biblijateki akazvajecca, što nam nie staje drapiežnaha niščyciela biełaruskaści Stalina... Fakt, što režym sa svajoj idealohijaj «internacyjanalnaj biełaruskaj nacyi» kultyvuje ŭ masavaj śviadomaści šyzafreniju.
Uratavać biełaruski narod ad takich rasstrojstvaŭ, nadać jamu peŭnaści j radaści adčuvańnia samoha siabie – unikalnaha, niepaŭtornaha, cudoŭnaha! – kab biełarusy daremna nia śnili siabie «rasiejcami», «palakami», «letuvisami», «ukraincami», moža tolki Nacyjanalnaje Abudžeńnie.
v.Małoje Sitna
Kamientary