U hod naradžeńnia «Viasiołki» ja pracavała ŭ novym dziciačym sadku ŭ haradskim pasiołku torfapradpryjemstva «Kałpienica» pad Baranavičami. Zahadčyca nadavała vialikuju ŭvahu zabieśpiačeńniu sadka nie tolki charčami i cackami, ale i knižkami na biełaruskaj i ruskaj movach. Paśla płanavych zaniatkaŭ u volnyja chvilinki ja čytała dzieciam vieršavanyja i prazaičnyja tvory. Pierad tym, jak čytać, havaryła dzieciam, na jakoj movie napisany vierš ci apaviadańnie. Jany dobra zasvojvali pračytanaje i ŭ chutkim časie amal usie pry paŭtornych čytańniach pravilna adkazvali, biełaruskamoŭny ci ruskamoŭny tvor.
Škada, što zaraz daloka nie ŭ kožnym sadku isnuje takaja praktyka. Bolš za toje, mnohija vychavalnicy zusim nie havorać pa‑biełarusku (nie viedajuć?!). Ja kažu heta, bo šmat u jakich sadkach byvała na sustrečach ź dziećmi.
Z asablivaj cikaŭnaściu małyja słuchali kazku Vasila Vitki «Vaviorčyna hora». Adnojčy ŭ sadku źjaviŭsia i novanarodžany časopis «Viasiołka». Ja navat dumać nie mahła, što žyćciovaja daroha pryviadzie mianie ŭ Minsk, i ja sa svaimi vieršami pryjdu ŭ «Viasiołku» i paznajomlusia z aŭtaram cudoŭnaj kazački. Vieršy maje byli ŭchvaleny i, na maju vialikuju radaść, dla ich adpuscili cełuju staronku. Heta byŭ 1960 hod. U časopisie tady pracavali cudoŭnyja tvorcy — Vasil Vitka, Aleś Palčeŭski, Siarhiej Hrachoŭski. Jany ŭvažliva, patrabavalna, ale dobrazyčliva stavilisia da aŭtaraŭ i ich tvoraŭ. Maładuju «Viasiołku» lubili dzieci i byli ŭdziačnymi jaje čytačami (słuchačami).
Išli hady, źmianialisia redaktary «Viasiołki», palapšalisia techničnyja mahčymasci, časopis jakasna abnaŭlaŭsia. Prynosili svaje tvory nie tolki stałyja aŭtary, ale i pačatkoŭcy. Zastavałasia niaźmiennaj patrabavalnaść da materyjałaŭ — pisać dachodliva, cikava dla dziaciej, jak kažuć, zabaŭlajučy, vychoŭvać, kab tvor vyklikaŭ nie tolki ŭśmiešku, ale i zaklikaŭ čytača (słuchača) padumać nad učynkami piersanaža ci hieroja, praanalizavać ich.
«Viasiołcy» šancuje na supracoŭnikaŭ. I zaraz u joj pracujuć vydatnyja majstry słova — Uładzimir Lipski, Mikałaj Malaŭka, Mikałaj Čarniaŭski, Uładzimir Mazho, jakija dobra adčuvajuć psichałohiju dziaciej, viedajuć, što dla ich cikava i karysna. I, kaniešnie, patrabavalnaść da tvoraŭ niaźmiennaja.
Vialikuju ŭvahu nadaje redakcyja tvorčasci svaich čytačoŭ, na staronkach časopisa źmiaščajucca vieršy dziaciej, zamaloŭki, malunki.
Lepšyja mastaki afarmlajuć «Viasiołku». A kolki ŭ joj rubryk — «Naša spadčyna», «Była vajna», «Muziej «Viasiołki», «Kaciłasia torba...», «Škoła «Viasiołki», «Teatr Vasi Viasiołkina», «Chvilinki‑viesialinki», «Kałasavičok» i inš. Časta drukujucca piesni z notami, rebusy, śmiašynki, zahadki, zabaŭlanki, viasiołyja pytanni...
Tvory, jakija źmiaščalisia pad rubrykami «Naša spadčyna» i «Muziej «Viasiołki» (aŭtar Mikoła Malaŭka), vydadzieny asobnymi knižkami. Da kožnaha jubileju časopisa vydajecca tematyčny zbornik, jaki tak i nazyvajecca — «Viasiołka». Heta vielmi patrebnaja litaratura dla nastaŭnikaŭ pačatkovych kłasaŭ, dla baćkoŭ.
U «Viasiołki» šanoŭny jubilej — 50‑hodździe, ale pra jaje možna z honaram skazać:
«Viasiołka» naša biez uzrostu —
zaŭsiody junaja jana.
Vałodaje sakretam prostym:
jaje pusciła ŭ śviet viasna.
I z kožnym novym jubilejem
«Viasiołka» mudraściu staleje.
Budź ža i nadalej, darahi časopis, dobrym siabram i daradcam dzieciam.
Ja biaskonca rada, što idu pa tvorčym šlachu razam ź lubimaj mnoju «Viasiołkaj».
Kamientary