№ 14 (223), 2 — 9 krasavika 2001 h.
Internavany lider apazycyi
Viačorka na Akreścina pracuje nad pravapisam
Vincuka Viačorku, lidera Narodnaha Frontu, pasadzili na 15 sutak za «arhanizacyju niesankcyjanavanaha šeścia 25 sakavika». My zaprasili ŭ redakcyju Arynu Viačorku, žonku Vincuka.
Aryna Viačorka: Pamiataju, upieršyniu Vincuka taksama zatrymali za padziei 25 sakavika. Byli pieražyvańni tady, i siońniašnija pieražyvańni hetkija samyja – čałavieka, jaki nie zrabiŭ złačynstva, źmiaščajuć va ŭmovy, što prosta prynižajuć čałaviečuju hodnaść.
Ź pierakazaŭ z Akreścina mnie viadoma, što Vincuku sastupili najlepšaje miesca – z kraju, la akna. Staviacca da jaho z pavahaj. Usioj kamery dziela jaho pavialičyli racyjon – na adnu katletu. I bieły chleb pačali davać. Ale siadzieć tam ciažka, bo bolšaść palić, vielmi ciažkoje pavietra i maleńkaha akienca nie chapaje. Usiu kameru zajmajuć nary, na jakich ludzi ceły dzień lažać. Miž narami — tolki vuzieńki prachod, dzie možna raźmiacca. I ŭsio ž administracyja, vidać, z pavahi pasadziła jaho ŭ adnu z najlepšych kameraŭ: tam niama vošaj, niama nijakaj pošaści, niama bamžoŭ, tamu asablivych pretenzijaŭ da administracyi turmy ŭ nas niama.
— Čym Vincuk zajmajecca ŭ źniavoleńni?
— Jon prasiŭ pieradać jamu ŭ kameru jahony rukapis Zvodu praviłaŭ novaklasyčnaha pravapisu, nad jakim jon chacieŭ by tam spakojna papracavać, a taksama knihi “Kanservatyzm” R.Nisbeta, “Biełaruś na histaryčnych skryžavańniach” Janki Zaprudnika, “Journal of Freedom” i “Biełaruski bankaŭski vieśnik” — vidać, źbirajecca pisać ekanamičnyja artykuły. Prasiŭ pieradać čystaj papiery – ad vas jedziem ź dziećmi da jaho.
Ja bačyła, jak zasudžvali za 25 sakavika letaś, ale što možna palityčnaha lidera ŭziać i sudzić biez padstavaŭ i abhruntavańnia... Heta jak sud “trojki” — sudździa j dva zasiadacieli, jakija kažuć i robiać toje, što ad ich patrabuje sudździa. Dy sudździa jašče čytaje padsudnamu maral: Vy, maŭlaŭ, Viačorka, nia ŭvilvajcie. Vy – arhanizatar! Nu i što, što “niama dokazaŭ” – Vy ŭsio adno arhanizatar! Pryblizna ŭ takim duchu heta ŭsio adbyvałasia. Urešcie ad sudździ zaležała, kolki čałavieku siadzieć u śmiardziučym pamiaškańni. Moža j byŭ niejki zahad źvierchu, ale, kali b jana zachacieła, mahła b dać jamu j 10 sutak, a nie 15.
Pakul išoŭ sud, ja da apošniaj chviliny nia vieryła, što jaho pasadziać. Dakazać, što jon kiravaŭ šeściem, było praktyčna niemahčyma. U časie pierapynku ja pajšła ŭ kramu i kupiła praduktaŭ dla ŭsioj siamji – małaka, chałvy, cukierak... Kali abvieścili prysud, heta ŭsio pajechała razam ź im u kameru.
Na nastupny dzień my pieradali jamu ciopłyja rečy, siabry sabrali pad 30 kh ježy, ale ŭziali ŭ nas tolki pałovu – jak na 8 čałaviek u kamery, dyk i małavata.
— Što kažuć Vašyja dzieci pra baćkava zatrymańnie?
— Kali maleńkaja dačka spytałasia, dzie tata, joj skazali, što jaho złyja dziadźki zabrali. Dyk jana kaža: vaźmu ŭ ciotki Taciany sabaku Džyma i pajdu vyzvalać tatu».
Hutaryŭ Siarhiej Mikulevič
Kamientary