Napiaredadni Šostaha źjezda biełarusaŭ śvietu pra biełaruskuju supolnaść u Sibiry raskazaŭ Aleh Rudakoŭ, siabra Irkuckaha tavarystva biełaruskaj kultury imia Jana Čerskaha.
«NN»: Čym skončyłasia sprava z ekstremizmam?
Aleh Rudakoŭ: Ničym. A kiraŭnika Śledčaha kamiteta pa Irkuckaj vobłaści ŭsio-tki źniali, sa skandałam. Nie viedaju, ci heta z-za nas, ci jašče niešta narabiŭ.
«NN»: A što z chłopcam, praź jakoha ŭsio i pačałosia?
AR: Asudzili. Jamu vosiem miesiacaŭ papraŭčaj pracy dali. Ale jon budzie pracavać na raniejšaj pasadzie — achoŭnikam dziciačaha sadka i dziesiać pracentaŭ ad zarobku budzie płacić dziaržavie.
«NN»: Vy pryjechali ŭ Minsk na Šosty źjezd biełarusaŭ śvietu. Što pazityŭnaha adbyłosia za čas ad apošniaha źjezda?
AR: Jašče čatyry hady tamu ja kazaŭ, što chutka my zmožam sychodzić u adpačynak z hramadskaha kiravańnia supolnaściu.
Šmat vyrasła moładzi, jakaja naradziłasia ŭ Sibiry, jakaja pryjšła da nas i za siamnaccać hadoŭ isnavańnia našaha tavarystva tak natchniłasia biełaruskaj spravaj, što ličać siabie apantanymi biełarusami.
I 27 krasavika my praviali svoj dziasiaty źjezd, na jakim ja skłaŭ paŭnamoctvy staršyni Irkuckaha tavarystva biełaruskaj kultury: ja ciapier šarahovy siabar. Ale ja spakojny za naša abjadnańnie. U nas šmat ludziej, hatovych natchniona pracavać na karyść biełaruščyny. Taja moładź, jakaja naradziłasia ŭ druhim-trecim i navat piatym pakaleńni ŭ Sibiry.
«NN»: Jak vy moładź pryciahvajecie?
AR: Vychodžu ź sietkami na vulicu i kryču: «A nu da kučy!» (žartuje)
Adnojčy da nas u siadzibu pryjšła dziaŭčyna — na vyhlad buratka: «Dzień dobry ŭ chatu!» Padumaŭ, što niedzie pačuła i paŭtaryła. Pačali razmaŭlać. A jana prosić niešta skazać pa-biełarusku. Skazaŭ. «Nie, vy nie pa-biełarusku kažacie». — «Jak heta nie pa-biełarusku?» — «Ja vychoŭvałasia ŭ babuli i dziaduli na vioscy (u baćkoŭ byŭ źmiašany šlub: maci — biełaruska, baćka — burat), jany pa-inšamu razmaŭlajuć».Ja tady pierajšoŭ na takuju viaskovuju manieru.
«NN»: Kolki biełarusaŭ u Sibiry?
AR: Aficyjna — mała. U adnym rajonie, naprykład, zapisałasia tolki 9 čałaviek. Chacia tam u nas isnuje hurt, jość adździaleńnie tavarystva. Ja pryjazdžaju ŭ viosku: «Jak vy nie zapisalisia biełarusami?» — «A nas nichto nie pytaŭ». Pierapis jak prachodziŭ? Pierapisčyk u sielsaviecie pierapisaŭ źviestki: raz u Sibiry naradzilisia, značycca ruskija. I ja dadzienym pierapisu nie vieru.
Pa adnoj Stałypinskaj reformie ŭ Sibir pierajechała kala 300 tysiač biełarusaŭ — archiŭnyja źviestki. A ŭvohule 1,5 miljona. Kaniečnie, išła asimilacyja. Adna babula mnie kazała:
«Voś siestra maja — dyk jana biełaruska, a ja užo ruskaja». — «Moža ŭ vas baćka ci maci roznyja?» — «Jana ž radziłasia jašče ŭ Biełarusi, a ja ŭ Sibiry».
— «A kroŭ ža ŭ vas adna?» Jana tak padumała: «Adna. A jak pašpart pašła pałučać, mnie skazali, što ja ruskaja». Chacia jana razmaŭlała ź biełaruskim vymaŭleńniem.
«NN»: A movu mnohija viedajuć?
AR: Movu viedajuć tyja, chto pačynaje jaje vyvučać i adradžać.
Kali vy pryjedziecie ŭ sibirskuju viosku, zasnavanuju pierasialencami sto hadoŭ tamu, vioska ničym nie budzie roźnicca ad majoj rodnaj vioski ŭ Połackim rajonie — hamoniać na trasiancy.
«NN»: A maładyja?
AR: U nas dziejničaje moładzievy kłub «Kryvičy». U jaho miežach kožnuju šaśnicu [subotu - NN] my vykładajem biełaruskuju movu.
Niadaŭna da nas dałučyłasia dziaŭčyna pa proźviščy Markus. Jaje baćka — vienhr, a maci ź biełaruskaha pachodžańnia — Łojka. Jana pryjšła da nas zrabić niejkuju abviestku. Pačali razmaŭlać. I joj stała cikava. Ustupiła ŭ tavarystva.
Adzin chłopiec kaža: «U mianie prodki — palaki». Palaki dyk palaki. My niejak ź im siadzieli, bulbu dastajom: «Bulbački pojedim». «Kažaš palaki?» — «U mianie tak ciotka kazała». Akazałasia, z Homielščyny.
«NN»:Časta biełarusy źbirajucca?
AR: Kalady — adno z masavych śviataŭ, na jakoje siemjami prychodziać. Na Kalady da nas pryjazdžajuć artysty ź Biełarusi. Sioleta byŭ Alaksandr Pamidoraŭ. Raniej naviedvali Źmicier Vajciuškievič, Taćciana Biełanohaja, Źmicier Sasnoŭski, Kasia Kamockaja... Faktyčna kožny miesiac my pravodzim niejkaje śviata: Kupalle, Dažynki... I ŭsio na hramadskich pačatkach albo za svoj košt.
«NN»: A biznesoŭcy biełaruskaha pachodžańnia, jakija achviarujuć na biełaruskuju spravu, u Sibiry jość?
AR:
Kali doktar albo nastaŭnik — biełarus, a kali biznesoviec — to novy ruski.
Ja žartuju. Jość. Ale takich, kab achviaravali štomiesiac pa peŭnaj sumie hrošaj, niama.
Ja pracuju pamočnikam deputata Zakanadaŭčaha schodu. I ludzi źviartajucca da mianie. Ja dapamahaju im prosta tak, bo biełarusy. A jany chočuć adździačyć. «Mnie nie treba. A voś kali vy achviarujecie na niejkaje naša śviata — kali łaska», — kažu. Ciapier, praŭda, takoha ŭžo amal nie byvaje.
Na vychad haziety «Małanka», naprykład, achviaruje hrošy Hienadź Istomin (namieśnik staršyni Zakanadaŭčaha schodu Irkuckaj vobłaści).
«NN»: Biełaruskaja dziaržava padtrymlivaje?
AR: Nie. Voś my pravodzili kanfierencyju, pryśviečanuju Stałypinskaj ahrarnaj reformie. Byli navukoŭcy z Maskvy, Navasibirska, Jekaciarynburha, Irkucka. Ja prasiŭ ministra kultury Biełarusi, upaŭnavažanaha pa spravach relihij i nacyjanalnaściaŭ nakiravać da nas navukoŭca. My b jaho raźmiaścili, nakormili. Ale nie znajšłosia hrošaj dla pryjezdu. Nu niama hrošaj u Biełarusi. Ja za svaje srodki zaprasiŭ historyka ź Minska. Byŭ cudoŭny jaho ŭdzieł u kanfierencyi.
Čytajcie taksama: Tolki nievialikaja dola emihrantaŭ dałučajecca da biełaruskaj spravy
Kamientary