«Niekalki dzion tamu ŭ hatel, u jakim ja pracuju, pryjšła para i pačała razmovu z pytańnia «Nu kohda vy k nam [Rośsii] užie prisojedinitieś?»
Piša Andrej Hadunko.
Ja naradziŭsia ŭžo nie ŭ savieckaj i jašče nie ŭ pieršaprezidenckaj Biełarusi, u krainie pad pryhožym bieł-čyrvona-biełym ściaham i «Pahoniaj», jakaja mahła b stać simvałam imknieńnia da novaha žyćcia i žadańnia samim vyrašać svaju budyčyniu.
Kali ja rabiŭ svaje pieršyja kroki, kraina ŭžo aktyŭna kročyła kudyści nie tudy. Pratestoŭcy ŭ Miensku vychodzili na vulicy, tamu što jany adčuvali ŭsiu važnaść taho, što adbyvałasia, i adkaznaść za toje, što moža ŭ vyniku z hetaha atrymacca. A na majoj rodnaj Astravieččynie nichto nikudy nie vychodziŭ, a moža i zusim nie zaŭvažyŭ, što štości pajšło nie tak. Prosta tak žyvuć rehijony, dzie ludzi nie adčuvajuć takoj adkaznaści.
I voś u 15 hadoŭ ja źjechaŭ u Miensk i chutka zaŭvažyŭ, nakolki vielizarnaja hetaja prorva pamiž roznymi Astraŭcami i Minskami. Kraina praciahvaje iści nie tudy, a ludziej, hatovych supraćstajać hetamu, usio mienš.
Niekalki dzion tamu ŭ hatel, u jakim ja pracuju, pryjšła para i pačała razmovu z pytańnia «Nu čto, kohda vy k nam [Rośsii] užie prisojedinitieś?».
Hetyja idyjockija idei z usimi ich impieryjalistyčnymi sajtami i kazackimi arhanizacymi ŭ našaj krainie ŭžo pasiarod horła stajać. A što kali da hetaha scenara sapraŭdy dojdzie? Ci šmat biełarusaŭ zmohuć znoŭ adčuć usiu surjoznaść i adkaznaść pierš za ŭsio na sabie? Ciažka skazać za inšych, kožnamu samomu pryjdziecca vyrašać. A pakul ja praciahnu hladzieć videazapisy pratestaŭ druhoj pałovy 90-ch i spadziavacca, što my možam abjadnacca pierad sapraŭdnaj pahrozaj i ŭrešcie dakazać, što my nacyja ź niejmaviernaj historyjaj i narmalnaj budyčyniaj.
Kamientary