Z Taćcianaj Bumažkovaj, dačkoj znanaha partyzanskaha kambryha i aŭtarkaj hučnaha lista Łukašenku, hutaryć Natałka Babina.
Z Taćcianaj Bumažkovaj, dačkoj znanaha partyzanskaha kambryha i aŭtarkaj hučnaha lista Łukašenku, hutaryć Natałka Babina.
Taćciana Bumažkova: Pamiać pra baćku dla mianie śviataja. A toje, što adbyłosia ź jahonym domam u Kapyli — heta abraza jaho pamiaci. Pry tym prasłaŭlajecca pamiać takich enkavedzistaŭ, jak Vaŭpšasaŭ, Šmyroŭ.
Natałka Babina: Niaŭžo Vy dumajecie, što Vaša krytyka dapamoža vyrašyć pytańnie z domam, jaki razburajecca z‑za čynoŭnickaj chałatnaści?
TB: Ja napisała adkryty list jakraz tady, kali zrazumieła, što nie dapamoža. I napisała ŭ kancy: prynamsi ciapier Łukašenka nie skaža, što jon «nie viedaŭ». Toje, što adbyvajecca ŭ krainie — žachliva. Kali za miažoj kažaš, što ty ź Biełarusi, to pieršaja reakcyja: «A, kantrabanda zbroi!» Kraina maje takuju reputacyju!
NB: Vašy pohlady tak radykalna pamianialisia. Vas pamiatajuć jak aŭtara artykułaŭ, u jakich na pačatku 1990‑ch Vy bieskampramisna vykazvalisia suprać demakratyi i niezaležnaści («Barjery palityčnaj ślepaty»), pamiatajuć Vas jak redaktara haziety «Słavianskije Viedomosti»…
TB: Ja nikoli nie vystupała suprać demakratyi i niezaležnaści. Ja papiaredžvała pra toje, što tahačasnyja mietady BNF mohuć pryvieści da kryvavych padziejaŭ. Dumaju, kali b ja siońnia sustrełasia z Bykavym, my ź im zrazumieli b adno adnaho… Tady ja bačyła ŭ jaho ŭčynkach raschistvańnie sistemy. Tady mnie zdavałasia heta niedapuščalnym… Mnie zdavałasia, što jany viaduć da sutyknieńnia ludziej iłbami, žadajuć kryvi. Pamyłka dziejačoŭ adradžeńnia była ŭ tym, što jany mała pisali, mała prapahandavali svaje pohlady, nie adkazvali jarka i zapaminalna.
U pačatku 1990‑ch ja z kamsamolskim impetam stała vydavać hazietu «Słavianskije Viedomosti». Ale chutka sama ž jaje i začyniła. Bo kali pajšła infarmacyja, raniej zakrytaja, u mianie vałasy ŭstali dyba! My ž byli ŭpeŭnienyja, što savieckaja ŭłada maralnaja. Tak, jość asobnyja niedachopy, ale ŭ cełym heta spraviadlivy ład. I tut ja zrazumieła, što heta nie tak. Iłhać čytačam nie chacieła. Baluča było razumieć, što naŭmysna ciabie zrabili ślapym, durnym…
A ŭvohule, ja zaŭsiody pisała tak, jak bačyła, jak viedała. Pracujučy ŭ «Sielskoj hazietie», ja pieršaj napisała, što praŭdu pra Čarnobyl ad nas chavajuć. Ja pisała pra hučnuju «norkavuju spravu» — a za hetu temu bajalisia bracca žurnalisty.
NB: Jakich dziejańniaŭ Vy zaraz čakajecie ad ułady?
TB: Ja chacieła pakazać ludziam: hety vypadak staić u šerahu inšych takich samych, kali ludziej abražajuć biespakarana, kali kraduć ad nizu da vierchu, ad nizu da vierchu iłhuć. Kali b ludzi viedali, čym pahražajuć Biełarusi sajuzy z Rasijaj, chiba jany dazvolili b ustupać u ich? Kali b była svaboda infarmacyi, ludzi b zadavali ŭładzie vielmi niepryjemnyja pytańni. U kožnaha čałavieka jość naturalnaje pačućcio spraviadlivaści, jakoje ŭłada sprabuje zahłušyć. Ja budu praciahvać zadavać pytańni.
Ja maru stvaryć hramadski ruch, jaki b zajmaŭsia mienavita tym, kab dapamahać ludziam adnaŭlać svaju hodnaść, jakaja va ŭmovach našaj krainy topčacca pastajanna — pryčym na hrošy nałohapłacielščykaŭ, hramadzianaŭ. U jakoj jašče krainie śvietu mahčyma, kab palicejski ŭdaryŭ kułakom pa tvary žančynu i zastaŭsia pry pasadzie, jak heta dabyłosia, kali amapaviec udaryŭ Śviatłanu Zavadskuju? Heta ž žach!
Ja patrabuju tolki taho, što ŭ luboj krainie źjaŭlajecca normaj. Ja žyła i pracavała za miežami Biełarusi, ale ciapier viarnułasia śpiecyjalna dla taho, kab davieści da kanca spravu z baćkavym domam i taptańniem jahonaj pamiaci.
Ahientka Kardaš vykarystoŭvała seks, kab źbirać infarmacyju pra kalinoŭcaŭ i zavierbavać ukrainskaha kamandzira. A kurataru KDB pisała pra jaho: «Moj łoch»
Ahientka Kardaš vykarystoŭvała seks, kab źbirać infarmacyju pra kalinoŭcaŭ i zavierbavać ukrainskaha kamandzira. A kurataru KDB pisała pra jaho: «Moj łoch»
U Vieniesuele budzie nie prosta vyzvaleńnie palitviaźniaŭ, a amnistyja, pryčym za ŭsie hady. A miascovuju «amierykanku» pieratvorać u hramadskuju prastoru
Kamientary