Piša Siarhiej Makarevič.
Kali ja pačaŭ zachaplacca biełaruskaj knižkaj — heta byŭ čas majho nacyjanalnaha «vyśpiavańnia». Tvory Karatkieviča, Bykava, Hileviča… A paśla pa nakatanaj — usia školnaja prahrama, usie sučasnyja litaratary. I siońnia ja nie mahu biez čytańnia. Štodnia dziasiatki staronak prapuskaju praź siabie. Dźvie traciny hetych knižak — na rodnaj movie.
Ja čytaju ŭsio, što vydajuć Juryj Stankievič i Andrej Fiedarenka. Lublu Hłobusa-paeta i pastajanna pieračytvaju paeziju Sysa. Maju santymient da knih Maldzisa dy čakaju praciahu «Kryvavaha pamołu» Sokałava-Vojuša.
Ja nie moh by skazać pra heta, kab nie braŭ u ruki biełaruskija vydańni.
Ja tryvać nie mahu tvorčaść adnaho minskaha vydaŭca-litaratara, chacia pračytaŭ jaho niekalki knih prozy i paezii. I budu čytać nadalej, kali ŭ ruki trapić: nabyvać admysłova nie stanu. Mnie nie padabajecca proza adnaho palityka, ale ź jakoj budu pa mahčymaści znajomicca pry źjaŭleńni čarhovaha tvora.
Ja nie moh by vyznačyć dla siabie vartaść prozy/paezii takich litarataraŭ, kab nie čytaŭ ich.
Čamu my svabodna abmiarkoŭvajem, jakoje łajno novy tvor šviedskaha piśmieńnika albo nachvalvajem čarhovuju knihu amierykanskaj aŭtarki? U kožnaha svaja matyvacyja, kab uziać hetuju knihu ŭ ruki. Tolki ci nie ahulnaja jana ŭ bolšaści — kab pabavić čas. Ale ja nie mahu dla siabie vyvieści matyvacyju nie čytać biełaruskamoŭnuju knihu.
Čym kirujeciesia vy, chto nazyvaje biełaruskuju knihu niecikavaj?
Pomniu, jak adpačyvaŭ u stryječnaha brata na vioscy. Nam było pa 15-16 hadoŭ. I niejak uviečary my zahavaryli pra litaraturu. Ja z zachapleńniem raskazvaŭ pra svaje adkryćci ajčynnych aŭtaraŭ. A brat adrezaŭ: nie čytaju, bo niama cikavych knižak biełaruskamoŭnych. Na ranicu ja pierahladzieŭ nievialikiju — tamoŭ na 50 — jaho chatniuju biblijateku. Ź biełaruskaha ŭ joj byŭ tolki čatyrochtomnik Alesia Adamoviča, zrazumieła, na rasiejskaj movie.
Nie ŭ kožnym rajonnym centry možna adšukać kniharniu. Ale nie ŭ kožnaj kniharni buduć biełaruskija knihi. A časta ich asartymient abmiežavany jakim dziasiatkam vydańniaŭ pa školnaj prahramie. U nas vialikaja kolkaść studentaŭ. I vučacca jany ŭ abłasnych centrach, dzie kniharni ŭkamplektavanyja značna lepš. Doraha nabyvać?
A dzie ž samaachviarnaść: havorka ž nie pra toje, kab štotydzień papaŭniać svaju biblijateku.
A jość ža i publičnyja biblijateki.
Pakazalnym źjaŭlajecca apytańnie, jakoje pravodziłasia adnym ź dziaržkanałaŭ hoda paŭtara tamu. U minčukoŭ zapytalisia, kaho jany viedajuć ź piśmieńnikaŭ. I tolki dźvie kitajskija studentki nazvali Janku Kupału i Jakuba Kołasa. Biełarusy ž — vyklučna rasiejskich kłasikaŭ.
Kab aceńvać biełaruskuju knihu, treba pa mienšaj miery jaje pračytać.
Ja čytaju knižku navat kali jana niecikavaja. Heta tolki nadaje stymuł šukać vydatnaha biełaruskamoŭnaha piśmieńnika.
Ahientka Kardaš vykarystoŭvała seks, kab źbirać infarmacyju pra kalinoŭcaŭ i zavierbavać ukrainskaha kamandzira. A kurataru KDB pisała pra jaho: «Moj łoch»
Ahientka Kardaš vykarystoŭvała seks, kab źbirać infarmacyju pra kalinoŭcaŭ i zavierbavać ukrainskaha kamandzira. A kurataru KDB pisała pra jaho: «Moj łoch»
U Vieniesuele budzie nie prosta vyzvaleńnie palitviaźniaŭ, a amnistyja, pryčym za ŭsie hady. A miascovuju «amierykanku» pieratvorać u hramadskuju prastoru
Kamientary