Žančyny raśpisali svaje cieły abrazami, jakija najčaściej čujuć na svoj adras FOTY
Fatohrafy Ebihejł Spenser i Meh Bisšop stvaryli sacyjalnuju fotasieryju. Na zdymkach dziaŭčaty pakazvajuć svaje cieły, raśpisanyja abrazami, što im kaliści davodziłasia čuć.

«Kalečyna», «vialikaja», «tłustaja» — hetyja i inšyja słovy dadali ŭ žyćcio hetych dziaŭčat bolu.

Aznačeńni «vialikaja dziaŭčynka», «varjatka» spadabajucca nie kožnaj.

U dziacinstvie ŭ hetaj dziaŭčyny dyjahnastavali vitylihu [parušeńnie pihmientacyi], uvieś čas jaje nazyvajuć to leapardam, to inšymi žyviołami.

Tłušč — hetaje słova Kendzis čaściej za ŭsio čuła na svoj adras.
Paśla abraźlivyja słovy dziaŭčaty zamazali, kab pakazać, jak heta drobna i nieistotna. Prajekt Ebihejł i Meh tak i nazyvajecca: «Nie naviešvaj na mianie jarłyki». Na ich dumku, standarty i ideały — heta naviazanaja reč, imknucca da jakoj biazhłuzda. Treba prymać siabie takim, jaki jość, i nie źviartać uvahu na złyja kamientary.

Kamientary