№ 27 (148), 1999 h.
Pa-nad prorvaj
U vydaviectvie «Naša Niva» rychtujecca da druku novaja kniha Vasila Bykava
Jaje składuć nie tradycyjnyja dla prazaika apovieści, a karotkija prypavieści, napisanyja za hod pobytu piśmieńnika ŭ Finlandyi. Niekatoryja ź ich drukavalisia na staronkach «NN».
Novaje amplua Vasila Bykava vyklikaje roznyja acenki čytačoŭ i krytykaŭ. Chtości kaža, što 75-hadovy patryjarch «vypisaŭsia» i tamu nie biarecca za bujniejšyja tvory. Možna pačuć taksama, što piśmieńnik śpiašajecca niepasredna ŭpłyvać na palityčnuju sytuacyju ŭ Biełarusi. Kažuć inšy raz ab pradkazalnaści prypavieściaŭ. Što da apošniaha, dyk pradbačyć finał možna i ŭ klasyčnych bykaŭskich apovieściach. U hetym sensie piśmieńnik nikoli nie intryhavaŭ čytača, pakidajučy sabie inšyja sposaby zachapić uvahu.
Narešcie, kažuć pra pesymizm bykaŭskich tvoraŭ. Ale j heta nie navina dla piśmieńnika.
Miž inšym, hety samy bykaŭski pesymizm patrabuje bolš uvažlivaha pohladu. Hinuć usie hieroi taksama i ŭ Šekśpira, jakoha nichto pesymistam nie nazavie. Mahčyma, tak adbyvajecca z-za taho, što epocha Hamleta dalokaja i jaje realii nie adčuvalnyja. A heta značyć, što praz trysta hadoŭ i Bykaŭ moža nie ŭsprymacca jak pesymist, kali pesymistyčny emacyjny zarad utrymlivajecca mienavita ŭ blizkim i zrazumiełym nam anturažy, skažam, u vopratcy hierojaŭ ci ichnaj maniery havaryć. Daloki naščadak moža ŭsprymać heta jak prosta anturaž, nijak nie datyčny jaho asabista — jahonych pačućciaŭ i adčuvańniaŭ. Tady zastanucca adno pazačasavyja psychalahičnyja sytuacyi i ŭjaŭleńnie pra našu epochu, jaje noravy. Ź inšaha boku, typovy biełarus zaŭsiody sychodziŭ ź filazofskaha pasyłu «spadziavajsia na lepšaje, a rychtujsia da horšaha». I tut bykaŭskaja paralelnaja realnaść zachaplaje mienavita hetym — mahčymaściu nie prapaści, kali ŭ poŭnaj miery adčuješ, jakaja prorva hatovaja raskrycca pad tvaimi nahami.
Z takoj voś biełaruskaj sialanskaj dakładnaściu Bykaŭ vymaloŭvaje sytuacyi taho samaha horšaha, da čaho varta rychtavacca. Vy skažacie — a pry čym tut my? My ž nia słuckija paŭstancy, i nie saviecki aficer Sotnikaŭ na minułaj vajnie, i navat nie hieroi «Vaŭčynaje jamy», što padalisia ŭ radyjacyjnuju zonu. Słušna. I voś tut anhažavanaść Bykava, jahonaja tvorčaja blizkaść i nieabyjakavaść da siońniašniaha hramadzka-palityčnaha žyćcia krainy, moža być, navat mimavoli, dyktuje jamu imknieńnie nablizić svaje praroctvy taho samaha horšaha da siońniašniaha čytača i tym zaścierahčy jaho ad prorvy. Zhadaju tut pašyranaje mierkavańnie pra filmy žachaŭ, što patrebnyja na toje, kab adciahnuć niekantralavanyja emocyi z žyćcia ŭ biaskryŭdnuju kinazalu. Ale jak heta zrabić, jak zaścierahčy svoj narod ad rusifikacyi i mahčymaha ŭ budučyni poŭnaha źniknieńnia, kali Bykaŭ nie fantast i ŭ pryncypie curajecca hetaha žanru? Voś tut i źjaŭlajucca prypavieści — hetkija kazki dla darosłych, dzie na biełaruskaj mentalnaj asnovie dajucca časam zusim adciahnienyja schiemy taho samaha horšaha, što moža čakać nierazumnaha čałavieka i nierazumny narod. Prypavieści Bykava — jak abiarehi. Pryčym stvarajucca jany ŭ na paradak bolš dastupnaj formie, čym raniejšaja bykaŭskaja litaraturnaja klasyka. Prypavieści možna drukavać u masavaj hazecie, i stanoŭča adhukajucca pra ich najpierš ludzi, dalokija ad litaratury i litaraturaznaŭstva. Inšaja reč, što aŭdytoryja narodnaha piśmieńnika mahła b być značna bolšaju, kab nia siońniašni palityčny režym, jaki, u svaju čarhu, vyčytvaje ŭ hetych tvorach i svaju niepaźbiežnuju pahibiel.
Kryt.
Kamientary