Adna z apošnich vulic imia Stalina znajšłasia ŭ ahraharadku pad Minskam — repartaž
Žychary ahraharadka Dračkava, što ŭ Smalavickim rajonie, raskazali, čamu nie chočuć pierajmianoŭvać svaju vulicu, choć i nie hałasujuć na vybarach za Łukašenku.
«Boh ź im. Nu čym jon błahi čałaviek byŭ? Ničym! Stalin byŭ, usio było tannaje. A ciapier, jak staŭ hety…
Oj, dobra žyli my pry Stalinie. Chleb — 14 kapiejek była bułačka.
Pojdzieš, rubiel addasi, siem bułak chleba pryniasieš, usich nakormiš», — Tamara Ivanaŭna sustrakaje nas la bramy svajoj chaty i adrazu kidajecca va ŭspaminy.
Na vulicy Stalinskaj jana žyvie bolš za tryccać hadoŭ. Uvieś hety čas prapracavała dajarkaj na fiermie. Čamu jaje vulica nosić imia «baćki narodaŭ» i z čaho heta pačałosia, Tamara nie viedaje. Ale pierajmianoŭvać vulicu nie choča. Prynosić nam z domu kipu dakumientaŭ i chvalicca štampam ab prapiscy ŭ pašparcie, dzie kursivam pa-biełarusku akuratna napisana – vuł. Stalinskaja.
Pra niezvyčajnuju prapisku raskazvaje i miascovy starasta Michaił Malinoŭski.
Maŭlaŭ, va ŭsich ustanovach ździŭlajucca, kali bačać jaho pašpart: «Niaŭžo niedzie jašče jość takoje?». U sielsaviecie nam kažuć, što lepš za starastu pra vulicu«Stalinskuju» tut nichto nie raskaža. Ale i jon viedaje nie tak šmat. Havoryć, što «stalinski» taponim tut byŭ zaŭsiody.
«Pasiołak byŭ «Stalinski». Pamiž ludziej tak nazyvali. A potym pačali numieracyju damoŭ pravodzić. Nu i vulicy nazvali. Adnu «Centralnaja», druhuju, dzie viciebskija žyli, nazvali «Viciebskaja». A hetaja tak i zastałasia Stalinskaja».
Choć mahła i źmianić nazvu, hadoŭ dziesiać tamu ŭłady prapanavali sialanam nazvać jaje Sadovaj. Ale sustrelisia z supracivam. Ludzi pryvykli da staroj nazvy i mianiać ničoha nie zachacieli. Spadar Michaił kaža, što Stalin jamu nie śnicca, choć pa im asabliva i nie płakaŭ.
«Nie śniŭsia jon mnie, narmalna ja spaŭ. Ja sam z 1943 hoda, a jon u 1953-m pamior. Pry Stalinie ja niašmat pražyŭ. Pamiataju, jak ludzi pa im płakali. Nastaŭniki asabliva. I jaŭrei čamuści jaho mocna lubili. Adna tut jaŭrejka sutki ślazami zalivałasia pa Stalinie».
Pry hetym miascovy starasta viedaje pra represii.
«Ja sam nie adsiul, ź inšaj vioski. Ale i tut byli represavanyja, chto nie viarnuŭsia… Jak ža. Usiakaha było.
A što ja dumaju pra Stalina? Skažu vam, jak i ŭsie narmalnyja ludzi – adnaznačnaha adkazu niama. Što pra jaho možna dumać?… Svaju rolu jon adyhraŭ».
Starasta časam čytaje niezaležnuju presu, a na apošnich vybarach hałasavaŭ zusim nie za Łukašenku.
Michaił Malinoŭski havoryć, što staroje varušyć ciapier niama nijakaha sensu. Što było — toje było. Časy Stalina prajšli, a nazva vulicy ciapier moža chiba što paciešyć, i nie bolš.
My źjazdžajem nazad u Minsk, sfatahrafavaŭšysia na pamiać na takoj niezvyčajnaj navat dla sučasnaj Biełarusi vulicy — Stalinskaj. Nam uśled brešuć sabaki.
Ciapier čytajuć
«A 4‑j hadzinie nočy my zrazumieli, što sierviery prosta vyčyščanyja». Jarasłaŭ Ivaniuk raskazaŭ padrabiaznaści pra ataku na anłajn-biblijateku «Kamunikat»
Kamientary