Hołas maładoha
Kali ja byŭ mały, tata ci dziadula zaŭsiody brali mianie z saboju na vybary i daručali samaje adkaznaje — apuścić biuleteń u skrynku. Ja i ciapier mały, bo nia maju pakul prava hołasu. Dla CVK ja — nichto. Ale praz hod ja stanu kaštoŭnym čałaviekam dla svajoj dziaržavy, i mianie pačnuć z usich bakoŭ apracoŭvać, infarmavać, instruktavać.
Na vybary ja, chutčej za ŭsio, pajdu. Bo heta — piačatka na majoj darosłaści, atrybut hramadzianstva, vialiki honar dla luboha čałavieka.
Mnie patrebny kandydat. Nia duža stary, bo «ŭ Ściapanyča z treciaha padjezdu marazm krapčaje z kožnym dniom». Ale ž i nie zanadta małady, bo moj siabar Vitalik tolki i moža, što piva žłukcić dy kazać «tru». Heta peŭna nie stachanaviec z Kamvolnaha kambinatu i dakładna nie dyrektarka raddomu. Bo adzin «lubimčyk kalektyvu», a druhaja — «tyraničnaja ścierva». Heta peŭna nie dačka jakich-niebudź piatro-mironyčaŭ i nia syn dyrektara abutkovaj fabryki. Kandydat moj pavinien u svajoj vybarčaj prahramie dzialicca planami pracy, vykanańnie jakich padajecca mnie całkam realnym. Jon ni ŭ jakim razie nia budzie razdavać abiacanki kštałtu «svabodu papuhajam», «biaspłatnyja dyskateki studentam», «pensijaneram — hodnuju pensiju».
Heta — spakojny, pryjemny čałaviek, jaki na sustrečy z vybarščykami daść numar svajho chatniaha telefona sa słovami: «Kali mianie vybiaruć, telefanujcie z vašymi prablemami». Hety čałaviek volna razmaŭlaje sa mnoj pa-biełarusku, a pierad čynoŭnikami abaraniaje maje intaresy na toj movie, na jakoj da ich choć što-niebudź dojdzie. Paśla taho, jak jaho vybiaruć deputatam, ja budu bačyć jaho nia tolki pa telebačańni. Mahčyma, heta były vajskoviec, ale ni ŭ jakim razie nia dziejsny! Jon — nia bard, nie piśmieńnik. Bo adzinaje pryjemnaje vyklučeńnie paeta-kiraŭnika — Hienadź Buraŭkin.
Moj kandydat — biespartyjny. U hetym vypadku ja choć trochi vieru, što abaraniać jon budzie intaresy majoj siamji, a nie svajoj partyi. Ja budu viedać, što mianie nia vykarystali adno dla taho, kab pravieści jak maha bolej pradstaŭnikoŭ hetaj partyi. Ale vyznačeńnie «biespartyjny» nie vyklučaje, što pa duchu majho kandydata možna adnieści da «zialonych» ci jašče jakich «ružovych».
Moj kandydat zdolny nazvać najvyšejšuju kropku Biełarusi dy pieršaha kniazia VKŁ. Jon, jak napisaŭ paet Siarhiej Pryłucki, moža adroźnić paniatki «hust» i «smak».
Mahčyma, heta žurnalist. Bo žurnalisty da narodu bližejšyja navat za kantraloraŭ «sotaha» aŭtobusa. Moža, heta juryst. Bo prosta kryčać «Daješ biełaruskuju movu!» i ja mahu. Mnie treba, kab moj kandydat kazaŭ u parlamencie: «Daješ biełaruskuju movu ŭ adpaviednaści z artykułam...» U toj ža čas, moj kandydat viedaje, što takoje Internet, dy moža samastojna razabracca ŭ meniu mabilnika. Bo jon — nie tuhadum. Moj kandydat u stanie dać chutki lahičny adkaz na dakładnaje pytańnie. Bo jon — nia tormaz.
Urešcie, moj kandydat nia skaža: «Mienia, kak russkoho čiełovieka, radujet, čto Liciej zakryli».
Bo moj kandydat — biełarus. I nia tolki pa savieckim pašparcie.
Hleb Łabadzienka, navučeniec Biełaruskaha liceju
Kamientary