«Šikarnyj piers, nievierojatno truślivyj i biezzaŝitnyj»: čamu ja nie viedaju, jak razmaŭlać ź ludźmi, jakija tak havorać
Piša ŭ siabie ŭ fejsbuku Staś Karpaŭ.
Dačy — takoje, viedajecie, miesca, dzie možna sustreć. Siońnia ja sustreŭ «dalokuju susiedku». Žančynu kala 70-ci. Jana spytała pra našaha kata, jaki zdrysnuŭ u nieviadomym kirunku (znajšoŭsia), a paśla skazała: «U nas, znajetie li, był šikarnyj piers, nievierojatno truślivyj i biezzaŝitnyj…» — skazała takim piavučym, pryhožym, pastaŭlenym hołasam. I ja zrazumieŭ, što nie słuchaju jaje. Ja dumaŭ: jak mnie adkazvać hetaj žančynie. Jak ź joj havaryć?
Dla mianie praściej razmaŭlać ź dziadziam Vasiem praz darohu, jaki na pytańnie «Ci nie bačyli vy kata?» adkazaŭ by: «Nie. A čo, z'**sia (źbieh)? Ubaču — pryniasu».
A jak razmaŭlać z žančynaj z doŭhaj šyjaj, žestykulacyjaj, pastavaj baleryny — u jakoj byŭ «šikarnyj piers»?
Ja nie viedaju, jak z takimi ludźmi razmaŭlać. U ich usio pryhožaje, ale čužoje. Vybar tem, intanacyja, sposab składańnia skazaŭ.
Kali zavieści razmovu pra Krym — to nie daj boh, kab taki čałaviek byŭ z taboj nie zhodny.
Ja bačyŭ adnu takuju žančynu. Jana pryjechała z Kanady. Takaja ž pryhožaja ŭ svaje hady. Takaja ž z «šikarnymi piersami, vostoržiennymi otzyvami, nieizbyvnymi piečalami, pikantnymi podrobnostiami» — nu oteta ot…
Pra Pucina jana kazała «vostoržienno», duchoŭnaść jana aznačała jak «iskonnuju i vsiepronikajuŝuju».
I takomu čałavieku nielha skazać, kab jon rot zavaliŭ i kab baškoj padumaŭ.
Hety picierski pranons, hetyja manałohi, jakija zastalisia na jazyku paśla pieražoŭvańnia Bułhakava, — jany adrazu stralajuć mnie ŭ hałavu. Ja bajusia takich ludziej. Ja lublu ludziej, jakija pjuć harełku, šmat śmiajucca i ŭmiejuć łajacca. Tak, siarod apošnich šmat bydła. Ale pravilna kazać: taksama šmat bydła.
Kamientary