Viktar Šnip
A ŭ poli...
Mnie hadoŭ piać. Jašče miescami lažyć śnieh, a ŭžo husieničny traktar, jaki, vidać, adziny ŭ kałhasie, are pole. Traktaryst, zaŭvažyŭšy mianie, spyniajecca i kliča ŭ kabinu. Traktar ravie i trasiecca, jak šalony, a ja siadžu ŭ chłopca na kaleniach i hladžu na darohu, pa jakoj iduć dziaŭčaty i kryčać: «Prakaci nas, Piatruša, na traktary!..»
Z babulaj Hannaj chadziŭ na mohiłki ŭ Kryvičy, dzie pachavany dzied Michaś. Kali išli dachaty, nas u poli dahnała navalnica. Ja chacieŭ biehčy, ale babula skazała: «Unučak, nie biažy pa poli. Boh viedaje, kudy my chadzili z taboj, tamu idzi spakojna...»
Mama z babulaj Paraskaj siarpami žnuć kałhasnaje žyta, baćka kosić, moj małodšy hadavały brat śpić siarod snapoŭ, a ja sprabuju ŭsim dapamahać. Pobač žnuć susiedzi. Pole vialikaje, i na im u niekalkich miescach siarod zbožža vidniejucca jabłyni, ihrušy i ślivy. Baćka raskazvaje, što jany zastalisia ad chutaroŭ, i pakazvaje, dzie byŭ sad majho dzieda. I ja idu pa žycie ŭ sad siarod žyta, i nichto nia bačyć mianie...
Pryjšoŭšy sa škoły, viečaram siadžu ź dziedam na łaŭcy. Raspytvajusia, dzie što było raniej. Pytajusia, što tam za polem i lesam. «Tam Polšča...» — adkazvaje dzied, i ja ŭžo nie mahu doŭha zasnuć, bajučysia, što palaki piarojduć miažu i pačniecca vajna.
Haniać u pole karovy sa svaimi adnahodkami ja nie lubiŭ. Treba rana pračynacca, a paśla ceły dzień siadzieć u poli, pahladać na hadzińnik i ŭvieś čas być hatovym abaranić siabie ad chłopcaŭ, jakija abaviazkova pasprabujuć kamandavać taboj, jak sabakam. Ciapier u vioscy karovaŭ niama, i ŭ pole asabliva niama kamu i kudy haniać. Da ŭsiaho praz pole, dzie ja paśviŭ karovy, užo niekalki hadoŭ jak prakapanaja hłybokaja kanava — źbiralisia pravieści haz u susiedniuju viosku i nie praviali. I kanava ŭ poli, jak treščyna na tym žyćci, u jakim mnie nikoli ŭžo nia žyć...
Kožny hod u viosku z horadu prysyłajuć studentaŭ na bulbu. I kožny raz u nas niechta kvataruje. Niejak žyli dva vykładčyki. I zachacieli jany, kab ja z bratam zvadziŭ ich u hrybnoje miesca. Pajšli. Idučy praz pole, natrapili na vialiki kust z čornymi jahadami. Adzin z vykładčykaŭ, ryžy i ŭvieś u rabacińni, pacikaviŭsia: «Što heta takoje raście ŭ poli?» «Heta žydy. U nas ich raniej u vioscy było šmat. Niadaŭna amal usich pavyrazali...» Druhi vykładčyk zakašlaŭsia i pieravioŭ razmovu na hryby...
Pračnuŭsia siarod nočy ad hułu matoraŭ i lazhatu husienic. Hladžu, mama ŭ ciemnacie staić pierad vaknom, a baćka naahuł vyjšaŭ na hanak. «Vajna?» — pytajusia i budžu małodšych brata i siastru. Jany pračynajucca, płačuć. Viartajecca baćka i kaža: «Maneŭry...» Ranicaj vychodžu na dvor i baču — usio pole zastaŭlena tankami.
Žyŭ u nas kot Murzik. Choć i stary jon byŭ, ale my, dzieci, jaho vielmi lubili, i baćki nie prahaniali jaho z chaty. I niejak vosieńniu padsialiŭ nam staršynia kałhasu kvatarantaŭ z ružžom. Nie ŭpalavaŭšy na voziery kačak, idučy praz pole dachaty, napatkali dziadźki Murzika i dziela zabavy zastrelili. Ja amal paŭdnia šukaŭ kata i, znajšoŭšy jaho zabitaha, papłakaŭšy, pachavaŭ tut ža ŭ poli. I vyrasła ŭ poli trava, siarod jakoj užo bolš jak dvaccać piać hadoŭ chodzić chłapčuk i šukaje Murzika.
Zima. Jedu z baćkam na saniach u pole, dzie staić zaśniežany stoh sałomy. Navokał ni śledu. Baćka raskazvaje, jak jon, budučy chłapčukom, sa svaim baćkam jechaŭ u Haradok, i ŭsiu darohu praz pole za imi bieh voŭk. A za nami — tolki viecier...
Na druhim kursie architekturna-budaŭničaha technikumu trapiŭ z adnakurśnikami na praktyku ŭ Niaśviski rajon. I kali zastałosia da viartańnia ŭ Miensk niekalki dzion, vyrašyli ŭziać pa sto hram. Hranzberh, Halpieryn i Hurevič raźviedali chutar, na jakim možna kupić samahonki, ale z nami, kali ściamnieła, pajšoŭ tolki Halpieryn. Samahonki my nie kupili, bo miascovyja chłopcy, daviedaŭšysia pra našyja namiery, pryjechali na hruzavoj mašynie i matacykłach na chutar. «My vas čapać nia budziem, addajcie nam tolki samahonku i žydoŭ!» — kryčali, jedučy za nami z uklučanymi farami, miascovyja. A my, jak aviečki, źbiŭšysia ŭ kuču, adychodzili pa poli da lesu. I dajšoŭšy da pieršych kustoŭ, naš starasta skamandavaŭ: «Na piatu!» I biehli my pa ciomnym lesie, jak zajcy pa čystym poli...
Idu na elektryčku ŭ Dubravy. Za Doŭhaj haroj — dymnaje pole. Niechta padpaliŭ iržyšča. Prajaždžajuć mašyny i nie spyniajucca. I ja idu pa darozie praz pole i pryhadvaju dzieda, jaki ŭ pačatku piacidziasiatych atrymaŭ piać hadoŭ turmy za niekalki kałaskoŭ žyta, što padabraŭ na kałhasnym poli i prynios damoŭ...
U časie vučoby ŭ Litinstytucie nas vazili na ekskursii pa Rasiei. Pavieźli i na Baradzinskaje pole. Chadzili amal paŭdnia, razhladajučy siarod kustoŭ i niakošanaj travy vałuny i tablicy z nadpisami. Fatahrafavalisia kala pomnikaŭ, na jakich čarnielisia arły. Jedučy nazad, viečna maŭklivy palak Vojcech, hledziačy ŭ vakno na zarosłyja bylniahom kałhasnyja paletki, skazaŭ: «Baradzinskaje pole...»
U Rakucioŭščynie kožny hod u pačatku červienia prachodzić śviata paezii. Hości ź Miensku, padjaždžajučy da sialiby, dzie niejki čas žyŭ Maksim Bahdanovič, zvyčajna ŭhladajucca ŭ pole, na jakim staić vyška. Hladzieli i sioleta, spadziejučysia ŭbačyć pad abłokami bieł-čyrvona-bieły ściah. Ściaha nie było. Na hety raz miascovyja milicyjanty cełuju noč prasiadzieli ŭ poli pad vyškaj i nie dapuścili da jaje miascovaha Mirona.
«A ŭ poli kryničańka...» — śpiavajuć žančyny. I ja słuchaju ich, i ja viedaju toje pole, dzie pakul jašče jość kryničańka...
Kamientary